Jednom, ne baš tako davno, par godina prije pandemije, blizu tržnice Kvatrić radio je jedan od najpopularnijih zagrebačkih kafića. Kafić je bio čuven po kavama, poznat po solidnom izboru vina i pjenušaca, craft piva su se podrazumijevala, dok je selekcija jakih pića rasla iz mjeseca u mjesec, pa smo ondje neko vrijeme pili genijalni malt whisky Nectar d’Or.
Servis je bio prvorazredan: topao, prijateljski i profesionalan, baš kakav bi trebao biti u vrhunskom kvartovskom ksfiću. Kafić je kuhao pravi čaj, a ne čaj iz filter vrećica. Naš se kafić zatvorio uoči korone, da bi se otvorio u nešto većem prostoru parsto metara dalje. Smatrali smo da je ta lokacija značajno lošija, jer ondje prolazi manje ljudi.
No, lockdowni, ovogodišnja energetska kriza i konstantni problemi s bar donekle kompetentnom radnom snagom pokazali su se mnogo opasnijima od ne baš idealne lokacije. Svojedobno megapopularni kafić s Kvatrića danas ne drži ni jedno pitko vino. Nema ni jednog zanimljivog piva. Izbor jakih pića još je donekle pristojan (Aviation, Ardbeg), no sasvim se sigurno ne povećava. A osoblje?
Jutros smo svratili u naš svojedobno omiljeni kafić, da bismo popili svježi sok od grejpa, koji je odličan kao nekad. Poslije dvadesetak minuta pokušali smo otići. Na terasi nismo uspjeli pronaći konobaricu, pa smo se spustili do šanka. Gdje nije bilo nikoga.
Čekali smo pet ili šest minuta, ali se nitko nije pojavio. Pa smo se vrstili na terasu, i čekali još pet minuta s novcem u ruci. I dalje nije bilo nikoga. Poslije točno jedanaest minuta čekanja, ostavili smo novac ispod čaše i otišli. Nismo se mogli naljutiti na nestalu konobaricu, jer ona očito nema veze s profesionalnim ugostiteljstvom i ne zna što je sadržaj njena posla. Ali nam je žao što je jedan od svojedobno najboljih zagrebačkih kafića sada u tako lošem stanju.
