U zadnjih nekoliko godina Heineken je na svjetskoj razini radio s oko 20 milijardi dolara ukupnih troškova godišnje. Ukupni Heinekenovi prihodi kretali su se između 25 i 26,5 milijardi dolara. Usprkos globalnoj marži od oko 25 posto, Heineken je ovog ljeta odlučio lagano podići cijene kako inflacija ne bi nagrizla njegov profit.
Heinekenov primjer pokazuje kako funkcionira velika prehrambena industrija. Ne craft pivovare, ne OPG-ovi, ne butikni proizvođači nego velika, masovna prehrambena industrija koja operira na velikim brojkama. Prehrambena industrija, naime, postiže velike do goleme marže, o čemu govore i prihodi i dobit hrvatskih uspješnij tvrtki.
Podravka je, primjerice, u 2021. ostvarila neto dobit od 309 milijuna kuna, što je rast od 24 posto u usporedbi s 2020. godinom. Kraš je, pak, u prva tri mjeseca ove godine ostvario neto dobit od 13 milijuna kuna, što je 75 posto više nego u istom razdoblju lani. I tako dalje, i tako dalje. Trgovine također solidno posluju: Lidl, koji nije prvi hrvatski lanac supermarketa po prihodima, u pandemijskoj je 2020. ostvario 274 milijina kuna dobiti.
Ovi nasumično izabrani podaci pokazuju da za drastičan rast cijena hrane, koji nam se dogodio u zadnjih nekoliko mjeseci, nije bilo nijednog stvarnog razloga osim maksimalizacije profita. Maksimalizacija profita jest prirodni cilj kapitalizma, ali odgovorne tvrtke u težim se vremenima moraju ponašati odgovorno i prema zajednici a ne samo prema svojim završnim računima.
Budući da prehrambena industrija i supermarketi financijski dobro stoje, Vladina odluka o zamrzavanju cijena pojedinih prehrambenih proizvoda apsolutno je ispravna. Bez obzira na to što inače mislimo o Plenkovićevij Vladi, ovu odluku treba podržati. Pitanje je samo je li zamrzavanje cijena trebalo obuhvatiti širi krug proizvoda.
