U Baranju kontinuirano dolazimo desetak godina. Baranja je jedan od najljepših dijelova Hrvatske. Baranja ima sve prirodne preduvjete da postane uspješna turistička regija: Kopački rit, vinograde, divljač, šume i blizinu lijepog, relativno velikog grada Osijeka, koji ima aerodrom i cestovno je odlično povezan sa Zagrebom. Pa ipak, u tih deset godina u Baranji nije došlo do značajnijeg turističkog pomaka.
Ponešto turista dolazi, ove su godine brojke znatno bolje nego u pandemijskim godinama ali Baranja definitivno ne živi od turizma. Daleko od toga. Baranja ne zarađuje nikakav relevantan novac od turizma, zato što ne posjeduje elementarnu turističku infrastrukturu. U Baranji postoji samo jedan pravi veći hotel, Patria u Belom Manastiru. Sve ostalo su razmjerno mala simpatična, pitoreskna prenoćišta koja nemaju dovoljne kapacitete za veći broj turista niti zadovoljavaju zahtjeve modernog turizma.
Drugo, na baranjskoj se restoranskoj sceni unatrag desetak godina ništa značajno nije promijenilo. Baranja ima nekoliko restorana sa solidnom rustikalnom hranom, često napravljenom od dobrih lokalnih sastojaka. Međutim, ti su restorani kulinarski vrlo bazični, pa je logično da ne mogu postizati više cijene (baranjski su restorani ekstremno jeftini) i da ne privlače dovoljno gostiju izvan Baranje i Osijeka. Znamo bezbroj ljudi koji putuju u Istru i na Kvarner samo zbog restorana. Ne znamo skoro nikoga tko putuje u Baranju zbog restorana. To je činjenica.
Najneobičnije je da baranjski restorani ne pokazuju nikakvu ambiciju a kamoli viziju da unaprijede svoj biznis i da stvore nešto što bi se moglo zvati baranjskom gastronomijom. Naravno, tu važnu ulogu imaju i investitori, kojih očito nema. Istodobno, u susjednom Villányu postoji nekoliko desetaka hotela, često s bazenima, i valjda stotinjak restorana i vinskih barova. Neki restorani u Villányu primjer su i dobrog lokalnog fine dininga. Parkirališta pred hotelima i restoranima vikendima su prepuna, a cijene znaju biti značajno više nego u Baranji i Osijeku.
Villány, dakle, može funkcionirati kao uspješna turistička destinacija, a dvadesetak minuta vožnje udaljena Baranja ne može. Što je golema šteta, jer je Baranja bitno ljepša od Villánya, a ni vina nisu nužno lošija: bijela su značajno bolja.
Ali, da bi se u Baranji počeli razvijati ozbiljan turizam i ugostiteljstvo, prvo sami Baranjci i Osječani moraju sebi priznati da ovo što sada rade nije osobito dobro ni dovoljno, nego tek simpatično ali nedovoljno privlačno za masovniju a pogotovo za zahtjevniju publiku. Suočavanje s tom činjenicom početna je točka za razvoj baranjskog turizma i gastronomije koja, naravno, mora ostati lokalna: tehnički i općenito znatno ambicioznija i naprednija, ali čvrsto lokalna.
Primjer Baranje vrijedi i za druge hrvatske kontinentalne regije, od Međimurja gdje postoje dva ili tri dobra restorana ali ni jedan vrhunski, preko Kutjeva gdje nažalost nema ničega, sve do Like. Svaka Vlada i svaki ministar turizma već petnaestak godina govore o nužnosti razvoja kontinentalnog turizma.
Međutim, kontinentalni turizam u Hrvatskoj i dalje nema nikakvu smještajnu i ugostiteljsku infrastrukturu da bi mogao funkcionirati. To je, nažalost, stvarnost hrvatskog kontinentalnog turizma.
