Danas smo svratili na rani ručak u Torikayu. Ramen bar Torikaya u Petrinjskoj otvorio se u rano proljeće, da bi odmah postao jedan od najboljih hrvatskih street food lokala. Chef Vid Nikolić jamči vrhunsku azijsku hranu, a vlasnik Davor Birnenfeld nikad nije vodio dosadan ili neprofesionalni restoran. Torikaya je, usput rečeno, otvorena u prostoru kojeg je prije desetak godina proslavio Tvrtko Šakota s originalnom Mundoakom, prvim hrvatskim street food restoranom.
U Torikayi smo ručali mariniranu tunu koja je bila dobra, s prilično dubokim okusima, i fenomenalne gyoze s piletinom. Torikayine su gyoze uvjerljivo najbolje u Zagrebu . One su, zapravo, doslovno uzorne, pa bi se trebale predavati u ozbiljnijim ugostiteljskim školama poput Aspire.
Nikolićeve su gyoze s jedne strane hrskave poput čipsa, a s druge podatne i paperjaste poput vrhunskog dim suma kuhanog na pari. Mljevena piletina blago je pikantna, dok je umak od tamne soje, rižinog vina i sezamova ulja gotovo pa esencija umamija. U porciji koja košta 60 kuna na stol stiže pet srednje velikih gyoza, što je sasvim dovoljno za ručak.
Hrana u Torikayi nesporno je izvrsna. Međutim, Torikaya se otvorila sredinom ožujka i do danas nije promijenila jelovnik. Azijski restorani, razumije se, nisu sezonski i ne trebaju mijenjati menije svakih mjesec dana. Ali, Torikaya ima samo deset jela pa njen jelovnik stalnim gostima mora postati dosadan, jer nakon par tjedana više ne mogu birati.
Nadalje, nije nam jasno zašto Torikaya, čija hrana podnosi desetke pa i stotine tisuća scovillea, ne drži ni jedan ljuti umak: sriracha nije ljuta nego dominantno alitolna. Konobarica koja nas je posluživala bila je odmjereno, baš optimalno ljubazna i fenomenalno profesionalna. Svako je jelo prezentirala u desetak sekundi. Točno koliko treba da gost zna što jede, a da ga se ne zadavi pretencioznim objašnjavanjem jela. Torikaya je veoma dobar restoran, koji bi uz još malo filigranskog rada mogao postati odličan.
