Byblos je, dakle, spektakularan. Byblos je art hotel u mjestu Corrubbio između Verone i čuvenog vinskog sela Negrar, smješten u vili iz 16. stoljeća. Puno ime hotela glasi Byblos Villa Amista’, a vlasnik je Dino Facchini, utemeljitelj modnog brenda Byblos i kolekcionar moderne i suvremene umjetnosti. Byblos je dosad dobio više važnih međunarodnih nagradu uključujući nagradu za najboilju hotelsku arhitekturu i nagradu za najbolji mali luksuzni hotel u Europi.
Byblos fascinira na mnogim razinama. Prvo, sam ulaz zapravo je staza između visokih, tamnozelenih čempresa, koja vodi do raskošne fontane. Iza fontane širokim se stepenicama penje do balkona, kroz koji se ulazi u potpuno nevjerojatan atrij. Lijevo od atrija nalazi se bar, a desno od atrija je recepcija.
Atrij je senzacionalan, zato što se, ustvari, radi o kolekciji suvremene umjetnosti, koja vrijedi desetke milijuna eura: zlatni smoking Damiena Hirsta izložen je pokraj tamnozlatne skulpture Kate Moss Marka Quinna. Tu su još Tom Wesselman, Marina Abramović, Takashi Murakami, Anish Kapoor, Olafur Eliasson, Beatriz Millar, i mnogo drugih modernih i suvremenih klasika. Gornjim dijelom središnjih zidova, koji se spajaju s petnaestak metara visokim stropovima, dominiraju freske/fotografije golih žena, a između njih visi ogroman luster.
Sobe su, također, uređene pomalo ekscentrično: skoro svaki je predmet neobičan, originalan i precizno atribuiran. Fotelje u našoj sobi dizajnirao je Ron Arad. Sobe su udobne, osim istrošenih jastuka, s odličnom kozmetikom, solidnim minibarom, idiličnim pogledima na raskošan vrt po kojem šeće oveći pijetao koji pati od insomnije i goste lakog sna počinje buditi već u četiri ujutro. Servis je fenomenalan.
Čim smo parikrirali kraj fontane, pred nama se stvorio brzi bellboy, koji je preuzeo prtljagu i auto. Auto je otišao u garažu, a prtljaga je stigla u sobu otprilike pola minute poslije nas, iako je u Byblosu bio veliki društveni event i gosti su stalno pristizali. Vrijedi spomenuti da svake večeri gosti dobivaju izvrsne praline od amaronea, dok kraj Illyjeve espresso mašine na radnom stolu sobarice ostavljaju Domori čokoladice.
Byblosov restoran Amista’ ima jednu Michelinovu zvjezdicu; u Amistu nažalost, uz sav trud iznimno ljubazne recepcionarke, nismo uspjeli ući, jer se na dan našeg dolaska ondje održavala večera ugledne obiteljske vinarije Allegrini, koja je bila rasprodana do zadnje stolice.
Pa smo zato večerali za malim stolovima u Peter’s Baru, kojeg vodi barmen iz filma; gospodin u kasnim srednjim godinama zna sve o svemu što prodaje, umjereno je srdačan, brz, efikasan i želi pričati s gostima, točno onoliko koliko to gostima odgovara. Takva mjera za psihologiju gostiju odlikuje samo one najsenzibilnije među barmenima.
Idućeg smo popodneva prošetali iza vile, gdje svijet flambojantne suvremene umjetnosti prepušta mjesto idili renesansnih vrtova Valpolicelle i Veneta. Veliki bazen s još većim travnjakom iza stražnjeg ulaza po ljeti vjerojatno spada među ljepša mjesta za opuštanje u cijelom Venetu.
Byblos je po umjetničkoj kolekciji, arhitekturi, izgledu, kao i po servisu, udobnosti, vinskoj karti i hrani, posve jedinstven hotel kakav u Hrvatskoj, zasad, ne možemo ni zamisliti. Kad bi bilo tko uspio prenijeti koncept Byblosa u Hrvatsku, prilagođen lokalnim uvjetima ali s dovoljno međunarodnih, univerzalnih znakova prepoznavanja, takav bi hotel bio pun 365 dana godišnje, s veoma visokim cijenama.
