Lašćinska klet na kraju Bijeničke ulice jedan je do najtvrđih bastiona starog zagrebačkog ugostiteljstva. Oni su toliki tradicionalisti da i dalje ne drže nikakvo vino osim vlastitog (baš kao što su nekada, pradavno, zagrebačke gostionice držale samo točeno vino), oni i dalje gostima nude bezlični bijeli kruh iz neke velike pekare i čine poneku neobičnu kuharsku pogrešku, ili pojedine recepture obrazlažu posve krivim, ali čvrsto ukorijenjenim tvrdnjama, koje slušamo veće desetljećima, neovisno od njihove faktografske neutemeljenosti.
Tako nam je, primjerice vrlo ljubazni vlasnik tvrdio da u pljeskavici moraju miješati govedinu i svinjetinu, jer se sama govedina nikako ne bi povezala u kompaktnu masu, pa se pljeskavica ne bi mogla držati zajedno. Ili, pak, juhu od gljiva toliko zgušnjavaju (vjerojatno brašnom ili gustinom umiješanim u vrhnje), da ona ima teksturu umaka za steakove a ne juhe. Sve smo to vidjeli na nedjeljnim ručkovima što su ih pripremale naše bake, prirodno ponosne na svoja jela.
S druge strane, kod Ferenčine, kako po obiteljskom imenu cijeli grad zove Lašćinsku klet, do izražaja dolaze i dobre strane starinskog, tradicionalnog obiteljskog zagrebačkog kuhanja. Goveđa juha s velikim knedlama od griza bila je izvrsna, a konfitiranoj patki- maloj modernističkoj intervenciji u tradicionalistički kuharski repertoar- također se nije mogla pronaći ni jedna pogreška, kao ni izvrsnim, jako aromatičnim pečenim vrganjima , oplemenjenima s par kapi finog mladog maslinova ulja s Ugljana.
Govedsko-svinjska pljeskavica bila je perfektno ružičasto pečena: u restoranu su nam naglasili da svaki dan sami melju meso za pljeskavicu. Od tipičnih sezonskih zagrebačkih jela, u subotu su se još mogle naručiti krvavice i pečenice, a od netipičnih upali su nam u oči T-bone steak i ossobuco. Netipično je, također, što se kesten pire ne izrađuje u Ferenčininoj kuhinji, nego se kupuje , rekli bismo po boji i teksturi, u nekoj od slastičanrica u Maksimiru ili na Kvaternikovu trgu.
Lašćinska klet jako je uspješna. Jučer su, primjerice, ugostili čak tri veća društva koja su ispunila skoro cijeli restoran. Njeni su brojni obožavatelji očigledno zadovoljni svakim novim posjetom. Po gradu pričaju sve najljepše o Ferenčini, pa bi se reklo da ondje nema razloga za promjene. Ali ima.
Za početak, barem za one najminimalnije ppoput investicije u vina i uvođenja kreditnih kartica, već i iz posve praktičnih razloga. Najbliži se bankomat nalazi se petsto metara od restorana, na ulazu u Ruđer Bošković. Formiranje male vinske karte, uvođenje kartica i sasvim lagane intervencije u pojedine kuharske postupke bez narušavanje osnovne poetike Lašćinske kleti, učinile bi tu jako simpatičnu gostionicu privlačnijom mlađoj i modernijoj restoranskoj publici. Veliki subotnji ručak s litrom svježe domaće kupaže sivog i bijelog pinota iz Nespeša, platili smo 475 kuna
LAŠĆINSKA KLET
Bijenička 176, Zagreb
HRANA 3/3 AMBIJENT -3/3 POSLUGA 3/3
