Istarska konoba Burin u Heinzelovoj blizu križanja sa Zvonimirovom, zatvorena je negdje od blagdana. U Burinu se ništa ne radi, nema tragova preuređivanja. U Burinu već tjednima nema žive duše. A na Googleu, kad upišete Burin Heinzelova, poznatim crvenim slovima piše Trajno zatvoreno.
Čini se, dakle, da je još jedna inkarnacija konobe Burin propala. Po tko zna koji put. Burin naprosto ima lošu karmu. Originalni Burin otvorili su prijatelji pokojnog gradonačelnika Bandića, koji je stanovao skoro pa preko puta, u Bužanovoj 2.
Hrana nije bila nužno loša, ali je atmosfera bila toksična: cijeli je grad znao da Bandić koristi Burinov podrum za sastanke s ljudima s kojima se nije htio prečesto viđati u uredu ili u lokalima u centru grada.
“Bandićev” Burin u podnaslovu je nosio i oznaku vinski bar, što je bila dosta smiješna laž: točili su točno dva vina na čaše. Pošto je Bandićev Burin propao, lokal u Heinzelovoj 28 preuzeli su neki budget ugostitelji koji su kuhali jela iz zalogajnica i studentskih menzi po načelu sve za 30 kuna (a ponešto i za 27). Ta verzija Burina bila je toliko iracionalno jeftina da je morala propasti za godinu dana ili manje.
Zatim je Burin preuzeo Goran Tatalović, ozbiljan, profesionalni ugostitelj iz Novigrada. Gospodin Tatalović definirao je Burin kao istarsku konobu, doveo vrlo kompetentnog chefa i od Burina prvi put napravio zaista dobar restoran. Još pamtimo izvrsnu bijelu buzaru od školjki i bogati žgvacet od boškarina. Vinska karta bila je solidna.
No lockdowni, potres i poplava bili su previše za Tatalovića, koji se povukao iz Heinzelove poslije godinu illi godinu i pol. Pa su zatim u Burin ušli neki drugi ljudi iz Istre, koji su prvo pokušavali prodavati jeftina jela opće prakse, da bi se zatim fokusirali na fritaje sa šparogama i tartufima, paste s vrganjima i tartufima, jadranske lignje i fiorentinu. Što nas je razveselilo i privuklo. No, u zadnjem Burinu nikad nismo uspjeli jesti zbog pomalo bizarnog razloga.
Jednog utorka u travnju ili svibnju lanjske godine, oko četiri, pola pet, ušli smo u Burin, koji je bio normalno otvoren. Za šankom, u gornjem, uličnom dijelu lokala, nije, međutim, bilo nikoga. Tri put smo glasno rekli dobar dan, računajući da je osoblje u blagovaonici, u podrumu. Nitko se nije odazvao. Pa smo poslije pet minuta otišli.
Probali smo jesti u Burinu, otprilike u isto vrijeme, tri dana kasnije.
U uličnom dijelu restorana opet nije bilo nikoga. Pa smo trajno odustali od Burina. Dok smo čekali konobare kojih nije bilo, stigli smo pažljivo razgledati bar i hladnjak za vina. U vinskoj vitrini istarske konobe nalazilo se više slavonskih nego istarskih butelja, što je dodatno potkopalo naše povjerenje u profesionalnost zadnje Burinove ekipe. Znali smo da je samo pitanje vremena kad će se Burin opet zatvoriti.
Burin u Heinzelovoj postaje zagrebački rekorder u broju zatvaranja restorana pod istim imenom. Eventualni novi vlasnik trebao bi stoga prvo razmisliti o promjeni imena. Jer Burin u Heinzelovoj ionako nije nikakav restoranski brend, nego sinonim za neuspješno ugostiteljstvo.
