Briljantni Branko Šuljić, dugogodišnji ribarski komentaror Novog lista, u današnjoj je kolumni analizirao novi Pravilnik o popisu trgovačkih naziva ribarstva i akvakulture.
Pravilnik koji je objavljen sredinom siječnja sadrži nazive svih vrsta životinja iz vode, koji se prodaju u Hrvatskoj: riječ e o ribama, glavnošicma, rakovima i školjkama.
Pravilnik u članku 5 navodi čak 614 imena raznih morskih i slatkovodnih organizama, koji se mogu pronaći u hrvatskim ribarnicama i supermarketima. Za neke je čak i sam gospodin Šuljić, koji zna više manje sve o ribama, prvi put čuo.
Pravilnik, piše Šuljić, spominje četiri vrste srdela, uključujući golemu brazilsku i golemu madeirsku srdelu. Goleme srdele, koje ni on ni mi nikad nsimo vidjeli u ribarnicama i u restoranima, navodno se koriste za prehranu tuna u jadranskim tunogojilištima.
Tu su, nadalje, tri vrste inćuna: uz jadranski imamo peruanski i argentinski, pa šest vrsta bakalara, samo dvije vrste skuše, tek dvije vrste lokarde, ali čak dvadeset vrsta lignjuna: andamanski, Pffeiferov, Humboldtov, veliki pacifički i tako dalje.
Sipe ne zaostaju za lignjunima. U Hrvatskoj možete kupiti arapsku sipu, faraonsku sipu, vijetnamsku sipu, pjegavu sipu, papuansku sipu…Pravilnik o tržištu riba, koji, dakle, sadrži fascinantnih 614 naziva morskih i slatkovodnih organizama koji se prodaju u Hrvatskoj, postavlja dva važna pitanja.
Prvo, znamo li uopće što kupujemo i jedemo? I drugo, jesu li ribe, sipe, lignjuni, lignje, školjke i rakovi koji se prodaju u restoranima, hotelima , supermarektima i ribarnicama, katkad namjerno lažno deklarirani kao da su porijeklom iz Jadrana?
