Zagrebački su restorani i dalje prepuni. Barem vikendima, u što se mogao uvjeriti svatko tko je u petak navečer prošetao centrom grada: oko pola devet nije se moglo ući u Theatrium, Carpaccio i Nomu, a i Sopal je bio pristojno popunjen. Pretpostsvljamo da je i Vinodol odlično radio, što se, međutim, ne vidi s ulice.
U subotu nam je chef Filip Horvat rekao da je u petak imao 120 couverta i da ne može doći k sebi od umora.” A i danas za ručak bio je masakr,” dodao je Horvat 120 ciuverta za ne baš preveliki restoran kao Theatrium više je nego previše.
Jučer nam se vlasnik Izakaye Davor Bienenfeld pohvalio da ima oko 30 posto gostiju više nego lani, iako je Izakaya i lani jako dobro poslovala. Maredo vikendima rutinski bilježi preko 200 rezervacija za večeru, a u novi, doduše mali Wirtshaus za ručak se ni radnim danom ne može ući bez rezervacije, u što smo se sami uvjerili.
Što je u pozadini ovih dosta nevjerojatnih poslovnih rezultata zagrebačkoh restorana, koji se događaju usprkos činjenici da turisti još nisu došli u većem broju, i da su restorani nacionalni šampioni u inflaciji: restorani su u siječnju bili 19,5 posto skuplji nego prije godinu dana, a prosječna stopa inflacije iznosila je 12,7 posto? Radi se o dva ključna razloga.
Prvo, Hrvatska se zahvaljujući turizmu brže oporavila od pandemijske recesije, pa je lani po BDP-u i kupovnoj moći pretekla Slovačku, Mađarsku ali i jednu Grčku. Drugo, Hrvatska je strahovito neravnomjerno razvijena.
Prema nedavno objavljenoj analizi jednog od stručnjaka Hrvatske narodne banke, Zagreb je po kupovnoj moći dostigao Sloveniju. Vukovar je, nažalost, u rangu Surinama, a ni druge slavonske županije ne stoje bitno bolje. Dio pozadine trenutnog restoranskog procvata u Zagrebu leži, dakle, u snažnoj nadrazvijenosti Zagreba u usporedbi s ostatkom kontinentalne Hrvatske, ali i s dobrim dijelom jadranskih županija, ne računajući, naravno, nekoliko najrazvijenijih turističkih gradova poput Dubrovnika.
