Zagrebački su mediji jučer objavili da je Lepa Brena, poslije kazališne predstave Lepa Brena Project, večerala u restoranu Stari Fijaker u Mesničkoj ulici. Teško je zamisliti usklađeniju kombinaciju od Fahrete Jahić i Starog fijakera. Lepa Brena primjer je anakrone jugoslavenske estrade.
O Breninoj “glazbi” nema smisla govoriti. Kad je, pak, riječ o politici, smatramo da gospođa Jahić nije pretjerano sporna, a kamoli ratna zločinka. Ono što je radila u ratu vjerojatno je morala raditi da bi preživjela, i to joj nema smisla predbacivati. Lepa Brena, važno je reći, nema veze sa suvremenim turbofolkom iako je na neki način predstavljala novi narodnjački val. Klinci koji se danas pale na cajke mahom nemaju pojma tko je Lepa Brena i ne slušaju njene pjesme. I oni bezveznjaci čiji je koncert zabranio pulski gradonačelnik, prilično su daleko od aktualnog srpskog turbo folka koji se sviđa mladim Hrvatima.
A Brena je estradna prapovijest, koja zahvaljujući nostalgiji može napuniti pokoju dvoranu u Hrvatskoj, ali koja danas zaista više nema nikakav značaj. Tretirati gospođu Jahić kao relevantnu estradnu djelatnicu jednako je bedasto kao proglasiti hrvatsku košarkašku reprezentaciju kandidatom za medalju na Svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama.
Stari fijaker zapušteni je lokal u Mesničkoj ulici, koji je neki urednik rutinski neumjereno, da bi vijest o Breni u Fijakeru učinio atraktivnijom, proglasio “kultnim restoranom”. Malo je što smješnije u hrvatskom gastronomskom svijetu nego tvrditi da je Stari fijaker kultni restoran. Evo kako, primjerice, izgleda vinska karta “kultnog” restorana smještenog na putu do Gornjeg grada. Malvazija istarska (bez oznake proizvođača)
Žlahtina (bez oznake proizvođača
Dingač (bez oznake proizvođača)
Postup ( bez oznake proizvođača)
Pjenušac uvozni (bez oznake proizvođača, ali za 11 eura)
Cabernet sauvignon (bez oznake proizvođača)
Plavac (bez oznake proizvođača)
Na cijeloj se karti spominju tek dva ili tri proizvođača, što znači da gost nema pojma što naručuje. Zbog ovakve bi vinske karte svaki polaznik ugostiteljske škole dobio jedinicu do kraja godine. Veliki jelovnik zastario je jednako kao i vremena kad se Fahreta Jahić natjecala za pjesmu Eurovizije: Fijakerov meni kombinira nešto tradicijskih jela poput sarme, kalje i punjenih paprika, s par najopćenitijih mogućih recepata iz studentskih kantina (špageti sa šunkom, omlet sa šunkom, pohani sir) i s generičkim pristupom mesu, bez ikakvog truda da se nešto zaista skuha: lungić na žaru, piletina na žaru, teleći medaljoni u umaku od šampinjona, naravni odrezak, punjeni lungić…
Čak je i Kerempuh na Dolcu, koji je lani zasluženo eutanaziran, imao donekle ambiciozniji jelovnik. Zanimljivo je da ovo nije najgori Fijakerov meni: prije nego što je odlučio postati hrvatski tradicijski restoran, Fijaker je prodavao steakove od klokana, krokodila i noja. Mimo tog bizarnog podatka, ostaje činjenica da Fijakerov meni i vinska karta izgledaju kao da su prepisani iz državnih restorana niže srednje klase koji su radili u Zagrebu u sedamdesetima i u prvoj polovici osamdesetih godina kad je Lepa Brena postajala zvijezda. S tim da se, prema našem zadnjem iskustvu, u Starom fijakeru kuha još nešto lošije.
Što ovdje nije presudno. Bitno je da su jelovnik i vinska karta osobna iskaznica svakog restorana. Jelovnik i vinska karta Starog fijakera podjednako su nekompetentni i mrtvi, i dolaze iz nekog davnog, dosta lošeg vremena, kojeg se mnogi danas više ne mogu sjećati, i zato što se onda nisu bili rodili. Iz tog i takvog vremena dolazi i Lepa Brena. I zato su Lepa Brena i Stari Fijaker savršeni par.
