U javnim raspravama o gastronomiji kao i u komunikaciji na društvenim mrežama, i dalje se često spominje da Hrvatska raspolože genijalnom, bogomdanom hranom koja je najbolja na svijetu, ali je treba znati dostojno valorizirati. Riječ je o jednom od najgorih i najopasnijih mitova za hrvatsku gastronomiju.
Hrvatska se može pohvaliti sa samo četiri sastojka koja spadaju među najbolje na svijetu. Riječ je o istarskim bijelim tartufima, kvarnerskim škampima, plavoj tuni i istarskom maslinovom ulju. Toj se uskoj grupi još možda mogu pridružiti mliječna otočna janjetina i certificirane crne slavonske svinje. I to je uglavnm sve. Neke jadranske ribe mogu biti genijalne, ali jednako su genijalne i u drugim mediteranskim morima. Baranjski jelen može biti fantastičan, ali ni mađarski nisu lošiji. O suhomesnatim proizvodima, uz otprilike tri iznimke, nema smisla govoriti, kao ni o sirevima, uz možda četiri iznimke.
U svemu drugom hrvatska je hrana prosječna. Svatko tko zbog gastronomije putuje po europskim i interkontinentalnim lokacijama zna da je 99 posto hrvatske hrane samo prosječno. Mistifciranje kvalitete hrvatskih proizvoda kontraproduktivno je zatvaranje očiju pred stvarnim činjenicama, što nikad ne vodi do napretka. Ispravno je što pojedini hrvatski chefovi inzistiraju na lokalnim sastojcima, jer tako dobivaju autentični terroirski gastronomski izričaj. No, zaista je teško provincijalno samozavaravanje tvrditi da se u Hrvatskoj uzgaja, lovi ili raste hrana koja se može uspoređivati s najboljom na svijetu.
