Jednom davno i vrlo davno, putovanja avionom bila su glamurozna. Letenje se smatralo luksuzom i posebnim doživljajem. Zatim su, negdje krajem osamdesetih i početkom devedesetih, putovanja avionom postala svakodnevna, uglavnon ugodna rutina. Onda se dogodio 11. rujna 2001. godine kad su, podsjetimo mlade čitatelje, putnički zrakoplovi iznad New Yorka i Washingtona iskorišteni kao oružje za masovno uništenje.
Putnički su se zrakoplovi i ranije upotrebljavali kao terorističko sredstvo, u čemu su se posebno isticali Palestinci, ali su toj perverznoj praksi svoj doprinos nažalost dali i neki Hrvati.
No, nikad prije 11. rujna otmice aviona nisu imale tako razoran lokalni i globalni učinak. Poslije 11. rujna i pojedinih pokušaja napada na putničke avione u idućih par godina, sigurnosne procedure na aerodromima postale su nesnošljivo iritantne i komplicirane.
The Atlantic tvrdi da je skidanje cipela, što je još uvijek ponegdje dio aerodromskih sigurnisnih procedura, potpuno besmislen jer vas današnja aerodromska vrata cijele skeniraju, pa tako i bez skidanja cipela znaju jeste li staviili eksploziv u obuću poput onog sociopata kojeg pamtimo po nadimku Shoebomber.
Nadalje, nitko ne zna zašto na određenim aerodromima prije prolaska kroz sigurnosna vrata morate skinuti ručni sat, a na drugima ne morate. Pravilo o ograničenju unosa tekućine još je iritantnije, već i zato što postoji miilijun načina da se to pravilo zaobiđe ako baš imate smrtonosne namjere. Idući važan faktor u maltretiranju avionskih putnika jest digitalizacija.
Digitalizacija uspješno pojednostavljuje naš svakodnevni život, i ubrzava sve što radimo. Međutim, zbog nepostojanja jedinstvenih standarda i procedura, digitalizacija je zakomplicirala proces kupnje i korištenja avionskih karti.
Neke aviokompanije prihvaćaju mobilne boarding karte, druge traže isprinte, stranice i aplikacije za rezervacije su nepregledne, a customer service uglavnom spor i birokratiziran, što je sve postalo krajnje iritantno.
A sami aerodromi sve više asociraju na provincijske autobusne kolodvore, s groznom hranom, lošom higijenom i tek prrosječnim shoppingom.
Poseban doprinos aerodromskoj gnjavaži daju neodgovorne tvrtke poput Ryanaira. Osim što ne baš rijetko otkazuje letove, Ryanair, začetnik low cost zrakoplovstva, zapravo nije tako jeftin kao što piše na internetu.
Ryanair posebno naplaćuje svaku uslugu i element leta: posebno naplaćuje izbor mjesta u avionu, posebno određena sjedala, posebno razne opcije prtljage, osiguranja, ukrcaja…Cijena karte vam jamči da će vas prevesti od točke A do točke B. Kako će vas prevesti, ovisi o tome koliko ste spremni doplaćivati iako ni to ne pomaže. A jutros smo u Madridu, na check-inu Ryanaira naišli na službenicu koja ne govori nijedan jezik osim španjolskog.
No s Ryanairom i sličnim tvrtkama sve je moguće. Naposljetku, sve češća gubljenja prtljage i još češća kašnjanja i otkazivanja letova strateški pridonose činjenici da su putovanja avionom postala teška gnjavaža.
