Centar je dio grada kojemu po definiciji gravitiraju drugi dijelovi. Ono oko čega se sve skuplja, čemu teži i ono gdje se sve događa i razvija… U Zagrebu je to, po nekom starom tumačenju, sve ono unutar Lenucijeve potkove koja se još od 19. stoljeća smatra zelenim okvirom središta grada, a po mojoj strogoj i krajnje isključivoj definiciji koje sam se dugo vremena držao, taj pojam se odnosio na svega par ulica oko Jelačić-placa. Tamo nešto malo oko Charlieja u Gajevoj, Bogovićeva, Cvjetni trg, prvi dio Preradovićeve i ulica Frane Petrića.
“Uf…daleko je to!”, govorio bih preko telefona kad bi me netko pozvao na piće čak i u Petrinjsku, a onima koji bi me zvali u Martićevu – e, njima se ne bih ni javljao. “Skup mi je roaming!”, šalio sam se uvijek, odbijajući zapravo mogućnost da osim ovog mog centra postoji još nešto drugo što je dobro i vrijedno posjeta.
Jedan od onih koji me posljednjih godina često pozivao u blizinu Martićeve ulice, moj je prijatelj Mirza koji je u Smičiklasovoj otvorio prvo dućan s odjećom Zagreb Social Club, brend koji se sve češće može vidjeti na nekim mladim, urbanim ljudima po gradu, a onda, prije nekih šest mjeseci, odmah pokraj toga i kafić Ten22. Isti ti mladi, urbani ljudi, objašnjavao mi je dugo vremena sasvim bezuspješno, navraćaju tu i na piće…
Kada sam, međutim, protekli vikend napokon prihvatio njegov poziv, i prisustvovao jednom od mnogih događanja koje tamo organizira, shvatio sam koliko sam zapravo griješio ignorirajući ovaj prekrasan novi mikrokozmos koji je niknuo u Martićevoj, ali i drugim ulicama oko Džamije. Ne samo da je ovo postalo okupljalište mladih i urbanih ljudi, onih kojima više ništa ne predstavlja šepurenje po Bogovićevoj i fotografiranje za nemaštovite portalske rubrike o tome gdje su se poznati i slavni okupili oko pepeljare, već je i ugostiteljska ponuda prilagođena upravo takvom susjedstvu.
Pa samo na potezu do mog frizera Nene, kamo sam se naknadno uputio, tri su objekta kakve nema cijel onaj moj ranije opisani centar. U velikoj ostakljenoj kutnoj prostoriji s jako puno prirodnog svjetla nalazi se, naime, pizzeria Park s dovoljno dobrim, zasitnim i ni malo pretencioznim pizzama po prihvatljivim cijenama, nešto čega u gradu inače kronično nedostaje.
Zatim važna kulturna institucija Booksa kakva bi s istim ovakvim konceptom mogla postojati i u srcu Londona, Berlina, Praga ili, što ja znam, bilo kojeg drugog kulturnog europskog grada u kojemu se pisana riječ još uvijek cijeni, te par veoma dobrih kafića među kojima se Program ističe kao jedan od zasigurno najbolje uređenih lokala u gradu. A, tu u blizini je i Zlatna školjka, jedan od najomiljenijih zagrebačkih kvartovskih restorana koji je nedavno promijenio vlasnike. Pod novim vodstvom namjerava osim svojih stalnih kvartovskih gostiju, a kojih im nikada nije manjkalo, privući i nove goste iz ostalih gradskih kvartova. (Uspijeva im – jednog su, evo, već dobili…)
Vidjevši da je tu i popularni kafić s velikim izborom ginova, ali i drugih pića iz cijelog svijeta Mr. Fogg, jedna od najboljih hrvatskih vinoteka Vivat, pekarnica Korica, dizajnerski butik Garderoba, prekrasna cvjećarnica ‘Tvoje’, a koja je zapravo mnogo više od toga, te dva zbilja iznimna bistroa koja nude sjajne vegeterijanske i bezglutenske obroke: Verde i Fetiš – shvatio sam da je Martićeva ulica, koja je nekoć bila poznata isključivo po opasnim momcima, postala jedna od najciviliziranijih zagrebačkih lokacija.
Fakine, tučaroše i štemere koji su donedavno držali tih par stotina metara ulice nazvane po bosanskom fratru, narodnom pjesniku i tribunu fra Grgi Martiću zamijenili su, kako mi se čini, hipsteri, milenijalci, influenceri i celijakičari, a Martićevoj ulici, ali i cijelom gradu, pa onda time jasno i državi, ništa bolje od toga nije se moglo dogoditi. Cigla, naime, nije više jedino što je u ponudi ove zbilja šarmantne ulice kojom umjesto straha za vlastiti život sada vladaju dobre vibracije i opuštena, kvartovska atmosfera…
Druge ulice u blizini Džamije ne zaostaju, međutim, ni najmanje za Martićevom. U nekadašnjem Blok baru u Tomašićevoj ulici prije nekoliko mjeseci otvorio je prvi zagrebački lokal specijaliziran za cichette, tipičan venecijanski street food smišljen da se jede uz vino. Rekla mi je to na onom događanju u Mirzinom Tenu22 moja dugogodišnja prijateljica Sarah, a koja je – baš sam se ugodno iznenadio kada mi je to otkrila – skupa sa svojim suprugom Janom, sinom Makom i kćeri Leni zaslužna za otvaranje tog inovativnog talijanskog koncepta na zagrebačkim ulicama. Otišli smo tamo kasnije na druženje i par čaša vina koje je, bezbeli, pratilo i nekoliko vrsta tih cichetta od kojih je moj favorit svakako bio onaj s mortadelom.
Za svega dva eura po komadu, ali i popustom na narudžbu od pet komada koliko je gladnom čovjeku sasvim dovoljno da se najede, s čašom do dvije vina koliko je slabo baždarenom čovjeku poput mene dovoljno da se napije, toliko sam se zasitio da sam u obližnji Noel, jedan od vodećih zagrebački fine dining restorana koji se također nalazi tu u blizini, svratio samo na čaj. I to, nota bene, neki japanski, a za koji neću pretjerati kada kažem da je najbolji u gradu. U ulici Kneza Mislava nalazi se najbolja hrvatska knjižara: ona Frakturina. Square One, kafić i coworking prostor koji se nalazi u nekadašnjem prostoru Galerije pokraj središta vladajuće stranke, preko dana okuplja mnoge kreativce i freelancere koji vrijedno stvaraju, dok u večernjim satima isti ti slobodnjaci, ali i mnogi drugi željni dobrog provoda (bez obzira na status zaposlenja) opasno tulumare.
Pa čak ni Plava ptica u Držislavovoj ulici, da spomenem i to legendarno mjesto koje već nekoliko desetljeća u kontinuitetu pruža utočište mnogim generacijama srednjoškolaca iz obližnje Križanićeve gimnazije, nije izgubila ništa od svog nekadašnjeg sjaja. Neki novi klinci i dalje započinju tu svoje prve romanse, dobro sakriveni na galeriji kafića od znatiželjnih pogleda njihovih školskih kolega i profesora…
Kad je stranka Most tek dolazila u Zagreb, tamo negdje 2015. godine, njihov tadašnji politički konzultant Ivica Relković, čovjek za kojega se tvrdi da ih je stvorio, savjetovao ih je da upravo ovdje, u ulicama oko Džamije, uzmu stranačke prostore i otvore sjedište. Biti ćete u blizini HDZ-a i SDP-a, govorio im je, pa kad god novinari dođu po njihove izjave, a to čine svakodnevno, neće im biti teško prošetati i do vas po još neki komentar. Postat ćete tako, tvrdio je, samo zbog praktične lokacije treća politička stranka u državi po medijskoj prisutnosti, a vrijeme koje je od tada proteklo te činjenica da se Božo Petrov i Nikola Grmoja u tim svojim počecima nisu skidali s malih ekrana, svjedoči o tome da je bio u pravu kada je ovaj kvart označio kao neku vrstu političkog središta kojemu sve teži.
Kontinuirano otvaraje novih korisnih, simpatičnih i specijaliziranih dućana, restorana i barova sa sjajnom ponudom svjedoči o tome da je ova gradska zona uz to političko, postala još jedno središte: ono društveno!
Martićeva i druge ulice oko Džamije, da zaključim ovaj kratki pregled kvalitetnih ugostiteljskih objekata po zagrebačkim ulicama, postale su bez ikakve sumnje ono oko čega se sve skuplja, čemu sve teži i ono gdje se sve događa i razvija… Moja na početku postavljena teza stoga, o tome što je centar grada, njegovim povijesnim, ali i mojim strogim, krajnje isključivim granicama, ispostavila se kao još bolji vic od onoga kada sam u šali rekao da se ne javljam na pozive iz Martićeve jer mi je, ko fol, skup roaming.
Foto/Program, Booksa, Korica/Instagram
