(Napulj: pizza, nogomet i mafija – ne nužno tim redom!)
Prošlu nedjelju sve je bilo spremno u Napulju za veliku proslavu osvajanja prvenstva Italije. Fanatični navijači pripremili su čak i performans sprovoda za ostale klubove u Seria A, mrtvačke lijesove ukrasili su šalovima svojih sedamnaest konkurenata, ali prst sudbine ipak nije htio da naslov prvaka osiguraju baš tada i baš na domaćem terenu koji nosi ime čovjeka koji im je donio posljednji naslov prvaka prije trideset i tri godine. Napoli još od 1990. godine i vremena Diega Armanda Maradone nije, naime, slavio titulu prvaka, pa ne treba stoga čuditi silan svijet koji se okupio na stadionu i oko njega po gradu te nekoliko sati prije utakmice stvorio atmosferu kakvu pravi šampioni zaslužuju.
Grad je bio pobojan u nebesko plavu boju, uskim ulicama jurcali su na vespama i trubili mladići koji se nisu ni rodili posljednji put kada se nešto ovako veličanstveno dogodilo njihovom gradu, a oni nešto stariji među njima plakali su od sreće što su još jedanput doživjeli da njihov klub sa siromašnog juga slavi ispred svih onih mnogo bogatijih i povlaštenijih sa sjevera Italije. Činilo se da će sve proključati i grad eruptirati poput Vezuva ono jednom davno…
“Treba osvojiti naslov i onda – umrijeti!”, glasio je jedan od mnogih transparenata koji je sa štrikova za veš visio nad kaotičnim napuljskim ulicama i koji, čini mi se, najbolje svjedočeći o tome koliko im nogomet u ovom živahnom, slikovitom i gusto naseljenom mediteranski gradu zapravo znači.
Više od života!
Od početka utakmice Napoli je nasrnuo u potrazi za pogotkom koji bi razriješio dvoboj i prvenstvo, ali uvijek neugodna Salernitana dobro je čuvala svoja vrata i utakmica na kraju završava bez pobjednika, a to Napoliju nažalost nije bilo dovoljno kako bi već tada osigurali naslov prvaka Italije. Prvenstvo su, evo, danas ipak osvojili, doduše na gostovanju u Udinama i s odmakom od pet dana, ali kada su već mogli čekati preko tri desetljeća, nije im, sasvim sigurno, ni ovih par dana iščekivanja pretjerano teško palo. Pogotovo kada uzmemo u obzir da su nogometom zaluđeni Napolitanci dane mogli kratiti onim u čemu su najmanje isto toliko godina broj jedan ne samo u Italiji, već u cijelom svijetu – pizzom!
U izboru pedeset najboljih pizza prestižnog vodiča 50 Top pizza, na prvih deset mjesta nalazi ih se, naime, čak šest iz Napulja. Ostale četiri u tih ‘top deset’, uzgred kazano, također drže Napolitanci, ali nastanjeni negdje drugdje u svijetu…
Jedan od njih, Anthony Mangieri koji u New Yorku vodi najbolje plasiranu američku pizzeriju Una Pizza Napoletana, iako rođen u New Jerseyu za sebe tvrdi da je Napolitanac. Citira pri tome i Sophiu Loren koja je jednom prilikom izjavila kako nije Talijanka, već Napuljka, a što je – kako tvrdi legendarna talijanska glumica, ali i ovaj svjetski poznati pizza majstor – nešto sasvim drugačije! Toliko je, eto, jak ponos i identitet ljudi iz ovog fascinantnog grada u kojemu se trenutačno igra najbolji nogomet u Italiji, a već stoljećima peku najbolje pizze na svijetu.
——
Elem, svega tridesetak kilometara od Trga Plebiscita, najvažnijeg trga ovog glavnog grada talijanske pokrajine Kampanije, koji je zadnjih godina doživio procvat turizma te se intenzivno razvija u tom pravcu, nalazi se legenda: I Masanielli, Francesca Martuccija.
Njihov meni, objašnjavaju u vodiču, potvrđuje ozbiljno istraživanje vrhunskih tijesta, precizno kuhanje i zanimljive kombinacije visokokvalitetnih sirovih sastojaka koji govore o eksperimentiranju i kuhanju visoke klase stavljenih u službu pizze koja je apsolutni protagonist u I Masianelli. U tasting meniju – navode dalje iz godine u godinu jer ovo, jasno, nije bio prvi put da se I Masanielli tu našao – vidi se sustavan rast ponude, a meni Pindaric je izraz majstorskog balansa koji Francesco Martucci održava između elegancije okusa i konkretnosti terroira.
I Masanielli radi u prosjeku tisuću pizza dnevno i ima tim od 42 zaposlenika, uključujući 16 u kuhinji koji koriste isključivo San Marzano rajčice, svježe mozzarelle di bufala, inćune iz Trapanija i druge sastojke s certifikatom Slow Fooda. Martucci također podiže ulog korištenjem tehnika i tehnologije visoke kuhinje, kao što su sous-vide strojevi, sušači za zamrzavanje, dehidratori, zamrzivači za brzo zamrzavanje i fermentori, uz pećnice za pizzu koje dostižu 600 stupnjeva.
Pri tome, valja napomenuti, cijene pizze kreću se kod njega od šest eura, što je najniža cijena za Margheritu, pa do 15 eura što je najviša cijena za koju dobijete na tri temperature pečenu pizzu. (Na Hvaru, usporedbe radi, u jednoj pekarnici o kojoj se prošlo ljeto poprilično pisalo, toliko košta samo jedan komad pizze, a taj komad ne da se nalazi na ovoj listi najboljih svjetskih pizza, već bi se uz revnije kontrole sanitarnih inspektora vjerojatno našao na nekoj njihovoj listi iz higijenskih, ali i mnogih drugih razloga zatvorenih ugostiteljskih objekata…)
Ukratko, dakle: stručnjaci su suglasni da je riječ o fantastičnoj pizzi koja se po fantastičnim cijenama priprema u fantastično posloženom restoranu. A, to je, da napravim analogiju s danas aktualnim nogometnim svijetom, kao da na svakoj poziciji u momčadi imate po jednog ‘Malog zelenog’ – pa jasno da bi uvijek pobjeđivali!
Osim I Masaniellija, fanatični Napolijevi navijači mogli su se u toj domovini pizze, a u kojoj još uvijek posluje jedna pizzerija otvorena davne 1830.g., još tih par dana strpjeti za pehar prvaka Italije u nogometu obilazeći i neku od preostalih napuljskih pizzerija koje su zastupljene među deset najboljih na svijetu.
Pizzerija 50 Kalò nekima je, naime, još bolja od ove pobjedničke, 10 Diego Vitagliano Pizzeria i ‘Francesco & Salvatore Salvo slove kao favoriti domicilnog stanovništva, a La Notizia 94 je priča za sebe. Prva je to pizzerija koja je dobila Michelinovu preporuku, a iako je locirana dosta daleko od centra grada, broj turista koji je posjećuju, pogotovo vikendom kada imaju testni meni gdje možete probati po komad od svake pizze, ravan je onome koji se motaju po napuljskom centru i njihovoj prekrasnoj morskoj obali. I na kraju, najbolji od najboljih, najveći majstor pizze na svijetu, Franco Pepe. Njegova je pizzerija Pepe in Grani u selu Caiazzo daleko izvan Napulja, ali Pepe je.najveći glasnik napuljske pizze, pizzaiolo koji je prekršio sva pravila, rastavio tradiciju i ponovno je sastavio, u najcjenjenije i najpoznatije pizze na svijetu.
Međutim, vrlo važno za priču o Napulju i njegovim pizzama je činjenica da nisu samo ove gore navedene i nagrađene te koje su dobre, već i sve ostale pizzerije u gradu, a ovo ne mogu dovoljno naglasiti, isto tako su bolje od svih ostalih na svijetu. Prošle godine sam, bez ikakvog plana, hodajući od kolodvora prema centru grada, nešto što više nikada neću učiniti već ću ubuduće uvijek koristiti njihovu savršeno organiziranu i prelijepo uređenu podzemnu željeznicu, uzeo komad pizze u nekom poprilično neuglednom lokalu. Ispostavilo se, međutim, da je i ta potpuno anonimna pizzerija, a koju ne bih više mogao pronaći ni da mi život o tome ovisi, napravila pizzu o kojoj, evo, ni nakon više od godinu dana ne mogu prestati razmišljati…
Nemaju u Napulj onaj šminkeraj koji karakterizira Milano, kulturno bogatstvo i ljepotu Firence ili, štajaznam, povijesnu komponentu i političku snagu glavnog grada Rima, ali na svakom koraku – a to će vam potvrditi svatko tko je barem jedanput zakoračio na jug Čizme – imaju prokleto dobru pizzu!
Osim po pizzi i nogometu, Napulj je poznat još po najmanje dvije stvari koje ću, evo, spomenuti pred kraj ovog prigodnog i slavljeničkog teksta. Prva je, naravno, lokalna mafija (Camorra), ali ona se s vremenom donekle transformirala pa turisti zapravo ne osjećaju njezino postojanje, a kamoli prisustvo.
‘Više mafija nije u Napulju i na Siciliji’, objasnio mi je jedan lokalni sladoledar kada je vidio kako po stoti put provjeravam da li mi je novčanik u džepu,’Mafija je sada u Rimu – i to u Senatu!’
‘Nema veće mafije od političara!’, poentirao je snažno i istinito dok sam napuštao njegovu radnju.
Drugo po čemu je Napulj svjetski poznat, a ovo je turistima i najzanimljivije jer im donosi mnogo lajkova na njihovim društvenim mrežama, to su grafiti i murali koje crtaju lokalni umjetnici u suradnji s gradskim vlastima i tako uljepšavaju velike zidove remekdjelima ispred kojih se turisti rado fotografiraju. Najčešći motiv je naravno onaj Diega Maradone, od kojih su najpoznatiji onaj u španjolskoj četvrti, usred tzv. Maradoninog svetišta, te onaj u četvrti Teduccio, izrađen u čast tridesete godišnjice osvajanja prvog ikada Napolijevog Scudetta. Ovaj monumentalni mural pokriva cijelu jednu stranu stambene zgrade od devet katova te je zaista veličanstven prizor, a i svjetski poznati crtač grafita nepoznatog identiteta Banksy, u Napulju je nacrtao ‘Gospu s pištoljem’ koju su gradske vlasti naknadno uokvirile.
I, ima toga u Napulju, naravno, još mnogo što je zanimljivo, karakteristično i vrijedno spomena, ali sveto trojstvo: pizza, nogomet i mafija, nekako je postalo glavno obilježje ovog zbilja jedinstvenog grada. I to, nota bene, ne nužno tim redoslijedom…
——
Nakon trideseti tri godine Napulj danas, evo, opet slavi nogometni uspjeh. Francesco Martucci će umjesto uobičajenih tisuću danas vjerojatno ispeći barem duplo toliko pizza ili, također moguće, neće niti jednu jer će se i on priključiti svojim sugrađanima u veličanstvenoj proslavi Scudetta. Slavit će se, sasvim sigurno, do dugo u noć, pa onda još i nekoliko narednih dana, a legenda o ovoj nogometnoj sezoni tijekom koje su bili superiorni svim ostalim talijanskim klubovima te je još od prosinca bilo jasno da će postati prvaci, prepričavat će se zasigurno još godinama. Stadion Armando Diego Maradona, da spomenem još samo to, bio je rasprodan za ovu utakmicu protiv Udinesea koja se uopće nije igrala na njemu već u Udinama. Navijači su ipak kupili karte po simboličnoj cijeni od 5 Eura koja će se naknadno donirati u dobrotvorne svrhe, okupili se na tribinama, zapalili nekoliko stotina baklji, te putem velikih ekrana pratili svoju momčad kako pet kola prije kraja prvenstva ulazi u povijest.
‘Ovo je vrijedilo čekati 33 godine i onih dodatnih pet dana’, rekao je jedan navijač nakon posljednjeg sučeva zvižduka, a onda se od tribina stadiona prema balkonima napuljskih kvartova prolomila himna ‘Un giorno all’improvviso’ koja govori o ljubavi navijača prema njihovom gradu i klubu.
Ne treba međutim, sada umrijeti, kako su to izvjesili na ranije spomenutom transparentu koji vijori nad napuljskim ulicama, već u nogometu treba ostvariti kontinuitet koji već dugo vremena imaju s pizzom. Samo tako se na novi naslov prvaka neće više čekati toliko dugo, već će to postati nešto poput ovog izbora za najbolju pizzu na svijetu – da su uvijek pri vrhu ljestvice.
Glavni sastojak za uspjeh i jednog i drugog, naime, već imaju, a to je: strast!
