Chef Alice Waters je legenda američke kuhinje, jedna od ključnih figura farm-to-table pokreta. Njezin restoran Chez Panisse u Berkleyu u Kaliforniji od 70-tih je kultno mjesto u kojemu je Waters svoje formativne godine u francuskoj kulturi hrane prosvjetiteljski dijelila s Amerikancima. Roditeljsko iskustvo proširilo je njezin utjecaj. Waters je 1995. pokrenula projekt Edible Schoolyard, male školske farme koje su se u međuvremenu proširile u cijeloj Americi. Knjige za djecu u kojima je glavni lik njezina kćerka Fanny sjajno su, zabavno i edukativno štivo koje bi trebalo prevesti na sto više svjetskih jezika, i dobar božićni poklon za školarce.
Alice Waters od rujna promovira novu knjigu “Fanny in France: Travel Adventures of a Chef’s Daughter, with Recipes” kombinaciju kuharice i avanture u kojoj Waters opisuje kako je francuski odnos prema hrani, nakon nje odgojio i njezinu kćerku. Štoviše, Waters se nada da će kroz croque monsieure, pizze, umake od rajčice, pite od svježih jagoda, čokoladne suflee i pečene patke, francuska kultura hrane koja je zapravo univerzalna, utjecati na tisuće druge djece. Ovih dana u intervjuu za Food Network dala je par dobrih savjeta za roditelje suočene s McDonald’som i supermarketima.
O Francuskoj u univerzalnoj kulturi hrane
U Francusku sam došla s 19 godina iz Amerike. Iz kulture fast-fooda došla sam u Francusku 60-tih, koje ja tada bila slow food kultura. Djeca su dolazila iz škole i dva sata ručala s roditeljima, svaki dan. Na tržnicu se išlo dva puta dnevno, samo da sve bude svježe i zrelo, ljudi su uvijek jeli s obitelji. Mislim da su te vrijednosti užasno, užasno relevantne jer su univerzalne i zapravo postoje od početaka civilizacije.
Što čini visoku kulturu hrane
Kupuj lokalnu hranu, jedi sezonsku hranu, brini za zemlju jer nas ona hrani, cijeni plodove, okupljaj obitelji i prijatelje, sjednite za stol. Tako se kultura prenosi. I škrtošću. Pazite na veličinu porcija. Hrana je dragocjena, ne želite ništa baciti. Svaka kultura u srži ima ove vrijednosti. Donijela sam ih kući sa sobom i počela koristiti u restoranima. Ljudi su to odmah prepoznali jer nam svima u ovoj fast food kulturi koja želi biti sve brža, nedostaje ovaj drugi sustav vrijednosti.
O mitovima i jednostavnosti
Francuska kuhinja, barem ona koju sam iskusila na jugu Francuske, iskrena je, izravna i jednostavno ovisi o kvaliteti namirnica, zrelosti, životu u hrani. Francuska kuhinja uglavnom nije komplicirana kao što se misli, okej, Bouillabaisse vjerojatno nije jednostavan…Tamo mi je postalo važno odakle dolazi sir, odakle dolazi kruh, to je važnije od količine. I ravnoteža. O salatama sam najviše naučila u Francuskoj. Nikad nisam razmišljala o salatama dok nisam došla u Francusku. Svaki moj meni sada prate salate, koje uravnotežuju jela.
O kuhanju za djecu
Ona (kćerka Fanny) je na moje kuhanje reagirala na način koji me je poticao da sve ambicioznije kuham za nju. Rekla bi: “Mama, genijalan mi je bio ručak, možeš to opet napraviti?” U knjizi je jedna priča u kojoj pišem kako sam Fanny ujutro pekla paprike za užinu. Taj ju je miris budio i zvao na doručak. Pokušavam doprijeti do djece kroz njihova osjetila. Volim kad gori vatra, kad gori ružmarin, gotovo podsvjesno dopirem do ljudi pečenim kruhom, kuhajući pileći temeljac. Fanny je to uvijek voljela i imam osjećaj da sva djeca vole te mirise u kući.
O djeci koja slabo jedu
Ne želimo ih varati…Odvedite ih negdje gdje nešto raste, da to sami uberu. Donesite to kući. U našem projektu Edible Schoolyard u 20 godina smo naučili da će djeca sigurno jesti ono što su sama uzgojila i kuhala. Čak i ako samo sudjeluju u kuhanju, 95 posto njih će to što se kuhalo i pojesti. Isto je s vrtlarenjem. Nevjerojatno je što se dogodi kad dijete uključite u proces. Počnite s laganim stvarima, kupite organsku tortilju i dajte im da je sami ispeku. Nešto vrlo bazično. Ja bih napravila vinaigrette pa davala Fanny da umače povrće u njega, samo to što je sama umakala bilo je dovoljno da počne jesti mrkvu, pa zelenu salatu a onda sve ostalo.
