Bistro Fotić u netom preuređenoj Gajevoj ulici jučer oko jedan bio je toliko pun, da nam je ljubazna konobarica ponudila jedini preostali stol, za petero, premda nas je bilo dvoje. Par minuta kasnije ipak se oslobodio manji stol u uglu, pa nismo morali osjećati grižnju savjesti zbog zaposjedanja najvećeg stola u ozbiljno punom restoranu koji se, doduše, ispraznio oko dva. Ondje, čini se, ručaju zaposlenici iz obližnjih ureda. Bistro Fotić u vlasništvu je poznate zagrebačke obitelji Badrov, vlasnicima lanca fotografskih radnji koji su se na vrijeme preorijentirali na ugostiteljstvo i galerije.
S Fotićem im ide prilično dobro, jer taj oveći bistro na vrlo dobroj lokaciji uspješno zadovoljava potrebe Zagrepčana i zagrebačkih turista: predkraj kolovoza ove godine nismo ondje uspjeli večerati, budući da su oko devet svi stolovi bili zauzeti ili rezervirani. Hrana u Fotiću jako je izdašna i relativno jeftina. Vina su još jeftinija. Buteljka Coronicine malvazije košta 130 kuna, što spada u zagrebačke donje rekorde cijena za to uvijek pouzdano vino. Meniji su, nažalost, preopsežni a recepture i izvedbe kao da su došle od nekog poluaspirantskog kućnog chefa, koji se svojski trudi, ali nije u cijelosti svladao ni sadržaje ni tehnike.
Fotić, dakle, nudi dnevni meni na kojem je barem 20, ako ne i više jela, uglavnom sezonskih. Na glavnom meniju nalazi se još 30tak jela. Svemu ovom treba dodati i osam ili devet pizza od kojih na jednu, sam Bog zna zašto, stavljaju čak i bechamel. Jučerašnji dnevni meni obilježili su tartufi, u čak šest različitih verzija. Jedini je problem što se svaka od njih bazirala na tartufati, a poneke i na opravdano ozloglašenom ulju od tartufa (“najgori sastojak na svijetu,” sada bi promrmljao Anthony Bourdain), pa smo Fotićeve Dane tartufa odlučili preskočiti.
Umjesto tjestenine s tartufatom, naručili smo sarmu i rižoto s bučom i pancetom. Sarma je bila dobra i Fotiću je osigurala ocjenu višu od čiste dvojke: odnos mesa i zelja pošteno je išao u korist mesa, umaka je bilo baš koliko treba, a kupus se nije lomio kad počnete rezati sarmu, kao što se to događa kod većine restoranskih sarmi. Rižoto je, kao što smo očekivali, bio kvazirižoto ili polurižoto. Radi se o metodi pripravljanja rižota u kojoj se prve dvije faze, prženje luka i rižete kuhanje riže do otprilike pola željene teksture obavljaju unaprijed, pa se onda rižoto dovršava/podgrijava po narudžbi.
Problem te metode je što riža ne može izdržati podgrijavanje pa nužno postaje premekana, kao što se jučer dogodilo s našim rižotom. Osim ove metodološke nevolje, rižoto ni u okusu nije bio dobro izbalansiran. Kad imate dva tako snažna sastojka kao što su buča i panceta, koji su slatki i masni, neophodno je rižoto osvježiti bilo čim kontrastnim; od naribane korice limuna, preko vlasca, pa do najobičnijeg svježeg peršina. U Fotićevoj kuhinji takvo što nikome, nažalost, nije palo napamet, pa je njihov rižoto bio definitivno pretežak.Na kraju smo još kušali tortu od kestena, upropaštenu nekim ultraslatkim umakom od čokolade, koji nas je podsjetio na najnesretnije kulinarske emisije poput Večere za 5.
U Fotiću pokušavaju kuhati kao što se kuha u zagrebačkim domovina, što mnoge goste očito čini zadovoljnima. Za susjednim stolovima mladi činovnici masovno su naručivali pohane slane palačinke, piletinu i slična jela. No, restoranska bi se kuhinja ipak morala odmaknuti od tipičnih ograničenja i pogrešaka amaterske kuhinje. Ovdje nam se, pak, čini da bi ponešto Fotićevoh jela niz naših prijatelja s lakoćom skuhalo kod kuće, u ukusnijem izdanju. Najbolji dojam u Fotiću, uz ljubaznu, brzu i vrlo profesionalnu konobaricu, ostavio nam je svijetli interijer, pun zabavnih memorabilija.
Jeli ste u Fotiću? Podijelite dojmove
BISTRO FOTIĆ
Gajeva 25, Zagreb
HRANA +2/5 AMBIJENT -4/5 POSLUGA -4/5
sve kreditne kartice
