U lipnju 2020. godine proveli smo nekoliko dana u Dubrovniku. U Dubrovniku nije bilo nikoga. U hotelu Hilton Imperial naišli smo na tek nekoliko starijih Engleza. Nautika, u kojoj redovito jedemo od pradavne 1997. prvi i jedini put nije bila posve puna.
Kafići na Stradunu bili su tričetvrt prazni. Par dana kasnije odvezli smo se do Splita, gdje, također, nije trebalo rezervirati sobu ni u jednom hotelu, ni stol ni u jednom restoranu, jer je svugdje bilo mjesta. Grad Dubrovnik, grad Split, lokalni hotelijeri i lokalne ugostiteljske udruge molili su Vladu bilo kakav novac i olakšice, samo da bi preživjeli.
Dubrovnik i Split bez turizma potpuno su mrtvi gradovi. Danas, samo tri godine poslije pandemije, koja je Dubrovnik, Split i druge dalmatinske gradove učinila egzistencijalno ovisnima o državnoj pomoći, suočeni smo sa sasvim novim fenomenom. Dubrovnik upravo rastjeruje turiste idiotskim odlukama poput zabrane vožnje kofera na kotačićima po Stradunu, a splitski mediji vode kampanje protiv stranih turista. Istodobno, mnoge druge dalmatinske destinacije divljačkim cijenama pokušavaju opljačkati turiste.
I jedno i drugo i treće pokazuje da Split i Dubrovnik, Hvar i Korčula i skoro sva druga dalmatinska odredišta imaju najkraću memoriju koja se može zamisliti. Dalmacija je zaboravila da je prije samo tri godine bila pusta i prazna, s perspektivom brutalnog siromaštva.
Ta i takva Dalmacija danas čini baš sve da bi rastjerala turiste. Ako ih zaista rastjera (što se zbog raznih objektivnih razloga vjerojatno neće dogoditi), Dalmacija će biti pusta, prazna i siromašna kao što je bila 2020. godine, usred prvog pandemijskog ljeta. Prije nego što je potpisao bizarnu ali simbolički važnu odluku o kotačičima, dubrovački se gradonačelnik morao sjetiti ljeta 2020.
