U četvrtak oko deset navečer napravili smo krug po centru Opatije, od hotela Milenij koji nam se čini dosta boljim nego ranijih godina, pa glavnom ulicom do Ambasadora kojem promjena vlasništva nije osobito pomogla, pa uz more do Slatine. Evo što smo točno vidjeli.
U vrlo solidnom sushi restoranu Nami večeralo je maksimalno petnaestak gostiju, što je manje od četvrtine Namijeva kapaciteta. U beach baru kraj Ambasadorove plaže jelo je točno dvoje ljudi. U Bevandinom restoranu bila su zauzeta samo tri stola, od njih dvadesetak ili više.
U Bevandinom je baru sjedilo barem trideset gostiju, što bi zvučalo dobro da praznih stolica nije bilo više, bitno više nego punih. U Lidu nije bilo gotovo nikog osim besposlenih konobara. Najviše smo turista vidjeli u restoranu Vongola na Slatini kojeg, međutim, zaista ne bismo nikome preporučili. Na velikoj terasi hotela Kvarner izbrojali smo točno jedanaest gostiju. Na tu lijepu terasu stane više od stotinu ljudi a da se ne guraju. Ovo su, dakle, tvrde činjenice o Opatiji navečer u prvom srpanjskom tjednu.
Ne želimo reći da je ono što smo vidjeli katastrofa, jer je tijekom popodneva pala žešća kiša, što rastjeruje goste. Dio opatijskih gostiju sasvim je sigurno otišao na koncert Michaela Boltona koji se održavao na Ljetnoj pozornici. Osim toga, ne smijemo zanemariti učinak srpanjske rupe. Međutim, činjenica ja da smo u Plavom podrumu u Voloskom u četvrtak nabrojali više gostiju nego u svim opatijskim restoranima u centru zajedno i da smo u kafićima u Voloskom u osam navečer vidjeli više gostiju nego u svim opatijskim kafićima u centru zajedno u deset navečer. Opatija, usprkos Lürssenima koji su pokupovali pola grada ali ništa nisu obnovili ni unaprijedili, nastavlja preživljavati kao dosadni anakroni turistički gradić, u koji gotovo nitko osim umirovljenika ne bi dolazio da na njegovim rubovima ne postoje Plavi podrum, Navis i Nebo.
