Suvremena povijest razvoja Novog Zagreba počinje gradnjom Mosta slobode 1959. godine, kaže Wikipedija i oni dovoljno stari da su to doživjeli pa sada s tom pričom dave sve mlađe oko sebe, a taj događaj označava i početak ostvarenja zamisli zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca o širenju grada na desnu, južnu obalu.
Prema prema popisu iz 1961. godine, na cijelom prostoru današnje četvrti Novi Zagreb živjelo je manje od 10.000 stanovnika. Za tu bi brojku ovaj broj restorana koji trenutno rade u Novom Zagrebu bio svakako dovoljan, ali za više od stotinu tisuća ljudi koliko ih po popisu stanovništva iz 2021. obitava s te druge strane Save – ovo je ozbiljan problem koji nastojim naglasiti – nevjerojatno ih je malo. Novi Zagreb je s obzirom na broj stanovnika jedan od gradova s najmanjim brojem restorana u Europi, a onih dobrih pogotovo. Ima ih svega tri ili četiri! O sjajnima da ni ne govorim…
Kada bi se, na primjer, kao u filmu ’21 most’, u kojem su u potrazi za počiniteljima ubojstva zatvorili sve mostove koje vode do Manhattana i izolirali otok na nekoliko sati, kada bi dakle isto tako zatvorili Jadranski most na zapadu, središnji Most slobode i Most mladosti na istoku, pa i onaj stari sada pješački Savski te onaj zeleni, željeznički, najveći strah u Novom Zagrebu ne bi bio kao u spomenutom akcijskom trileru da će to dovesti do kaosa, već da nevjerojatno velik broj ljudi jednostavno neće imati gdje jesti. Restoranska slika grada je, naime, per capita dosta poražavajuća.
Iako je Novi Zagreb skup betoniziranih naselja u kojem dominiraju velike stambene zgrade i neboderi pa se unatoč velesajmu, hipodromu, novoj sportskoj areni, Muzeju suvremene umjetnosti pa čak i jezeru Bundek nipošto ne može ubrojiti među ljepše dijelove grada, ali da je zaslužio bolje od toga da ima više naselja nego restorana – to svakako jest!
Svaki od tih preko stotinu tisuća građana koji tamo žive zaslužuje bolje…
——
Elem, kompletna ugostiteljska ponuda Novog Zagreba danas se svodi na fast foodove u shopping centrima i nekoliko slabih roštiljarnica, zalogajnica i pizzerija. Etnički restoran Potkova ne spada u to kategoriju, ali zbog pomalo zastarjelog koncepta koji se ipak bazira na poslovnim ručkovima, maturalnim i rođendanskim proslavama, ne spada baš ni u ona tri do četiri zbilja dobra restorana koja sam ranije spomenuo. Negdje je, reklo bi se, između ta dva svijeta! U ovu gornju kategoriju donekle boljih restorana, da ih i navedem kada su se već potrudili da prijeđu Savu, spada za početak Didov san na Kajzerici, koji poslužuje hranu specifičnu za kulinarsko područje od Neretve pa do Dalmatinske Zagore. Didov san je kao takav svakako dragocjen dodatak zagrebačkoj restoranskoj sceni, a pogotovo ovoj novozagrebačkoj, koja tamo već godinama s veseljem glođe njihove zbilja izvrsne žablje krake s pršutom.
Oni koji se uspiju izboriti sa sitnim kostima kojih u žaba uopće ne manjka, uvijek će se s veseljem vratiti u ovaj njihov restoran, a da kojim slučajem isti ne postoji i na Gornjem gradu, uvjeren sam da bi ga posjećivali i ljudi iz starog dijela grada. Toliko su, eto, dobri da bi se zbog njih isplatilo potegnuti i preko mosta ukoliko ne govorimo o onom dobu dana kad su nevjerojatne prometne gužve i zastoji u tom smjeru.
Il Secondo je – evo baš prigodno s obzirom na njihov naziv – drugi od ta tri restorana koja spada u ovu višu novozagrebačku kategoriju. Riječ je dakako o podružnici Bobanova talijanskog restorana iz centra, a koji su na vrhuncu njegove slave vodili upravo ljudi koji sada brinu o Il Secondu. Nažalost, to je dovelo do određenog pada kvalitete restorana u Gajevoj ulici, “Primo” ako ćemo slijediti tu logiku. Njemu ni Tomaševićevo smanjenje gabarita terasnog prostora nije baš pomoglo, ali zato je ovaj restoran točno preko puta velesajma, uređen u originalnom talijanskom stilu, na velikom dobitku. A time, jasno, i svi stanovnici Novog Zagreba…
Pitanje je, međutim, je li samo jedan kvalitetan restoran s talijanskom hranom dovoljan na ovoliko ljudi koji bi povremeno rado uživali u nekoj malo boljoj tjestenini od one koja se može nabaviti u supermarketu, a odgovor je: nažalost nije, niti će ikada biti!
U trećem restoranu koji je dospio na ovu moju veoma kratku listu dobrih restorana s druge strane Save, prvi put sam bio tek nedavno. Bio je to neki lijepi lipanjski dan prije godinu dana ili dvije. Jedan samozatajni, ali ipak uspješni poduzetnik iz srednje Bosne, kakvi oni uglavnom jesu, slavio je svoj pedeseti rođendan. Pedeseti milijun, u nekadašnjim kunama, proslavio je već nekoliko godina ranije. Ne znam točno gdje je organizirao ovu potonju proslavu jer na nju nisam bio pozvan, ali ovu rođendansku je zakazao u restoranu Magellan na Laništu.
U ovom trenutku bi bilo važno za napomenuti kako ne zalazim baš često u Novi Zagreb, prije svega jer nemaju dovoljno dobru ugostiteljsku ponudu, a na Lanište čak ni kada ima neki racionalan povod za to, ali ovu pozivnicu ipak nisam namjeravao odbiti. Želio sam, naime, nešto poslovati sa slavljenikom.
Pa, iako na kraju od tog posla ništa nije bilo, nisam se uopće pokajao što sam otišao. Ovaj restoran, naime, u kojem se skoro pa svakodnevno na ručku i večeri okuplja hrvatska poslovna i poduzetnička elita, pogotovo petkom kada je stol skoro pa nemoguće dobiti, poslužuje zbilja izvrsnu svježu ribu koju vrhunski pripremaju. Njihova salata od hobotnice je, uzgred kazano, takva da odmah zaboravite i na činjenicu da je interijer možda malo demode i da bi se vinska karta dala još malo proširiti. Vlasnik restorana je, kako sam ubrzo shvatio, jedno ljubiteljima morskih delicija poznato lice. Gospodin je naime, dugi niz godina radio u restoranu Korčula u Teslinoj ulici. Ne mogu se sjetiti kako se zove, ima neko komplicirano prezime, ali čim ga vidite sjetiti ćete se njegovih korčulanskih dana i noći…Tu su još i Batak i Kaiser na Kajzerici, i vrlo ambiciozni grill/steakhouse Chevos. I to je zaista sve, plus par pizzerija i barova, od kojih su najbolji Mrs Fogg i Burger Bar.
I to je, dakle, zaista sve što Novi Zagreb svojim stanovnicima može ponuditi, ne računamo li još i Ponistru u taj dio grada, ali ako ćemo to učiniti s Remetinečkom cestom na kojoj se ona nalazi onda možemo slobodno taj krug proširiti i na druga zagrebačka predgrađa što bi, čini mi se, ipak bilo prenategnuto tumačenje granica grada.
Svega tri do četiri dobra restorana trebala bi se, baš kao u ostalim europskim gradovima s ovolikim brojem stanovnika, nalaziti u jednoj, najviše dvije ulice, a ne kao što je slučaj u Novom Zagrebu raspoređeno na preko petnaest kilometara kvadratnih i skoro dvadeset gradskih naselja koliko ih objedinjuje.
——
Snažan poticaj rastu i razvoju ovoga dijela Zagreba, da se malo vratim u povijest i ono što nam stariji učestalo prepričavaju, dala je gradnja Mosta mladosti 1973. i tramvajske pruge do Sopota 1979. godine. Ali, kakav bi to poticaj tek bio – palo mi je već više puta na pamet, a ovom prigodom pogotovo – kada bi velik broj novih, visokokvalitetnih restorana koji posluju u centru grada, baš kao što je to svojevremeno bio slučaj s Bobanovim restoranom iz Gajeve, svoja vrata otvorio i preko mosta. Ili, štajaznam, da ugostitelji i investitori u restoranski biznis prilikom donošenja odluke o otvaranju nekog takvog restorana, i prije samog centra koji je posljednjih godina prilično opustošen pa čak i malo propao, pozornost usmjere na sve ove silne ljude željne bolje hrane, bolje restoranske ponude i posljedično tome boljeg života u Novom Zagrebu.
O tome bi se, nema nikakve sumnje, govorilo još narednih stotinu godina, a Tomaševićeva gradonačelnička era bi – ukoliko se u Novom Zagrebu podjednako angažira oko rješavanja sporova između Kaptola i grada Zagreba vezanih za povrat zemljišta kao što to čini u Maksimirskoj – zauvijek ostala upisana zlatnim slovima u povijest Novog Zagreba baš kao što je to slučaj s Holjevčevom. Ona situacija iz na početku spomenutog filma “21 most”, a u kojoj bi se Novi Zagreb privremeno izolirao od ostatka grada, u tom slučaju više nikome od stanovnika ne bi bila problematična. Imali bi, naime, ono što im sada nedostaje – zadovoljavajuću ugostiteljsku ponudu.
