Ulica Ivana Krstitelja Tkalčića, hrvatskog svećenika i povjesničara, ili kako je raja zove Tkalčićeva ulica, u žargonu još češće i Tkalča, a koja se proteže od blizine središnjeg Trga bana Jelačića do njegovog sjevernog kraja u Maloj ulici pa teče između Gornjeg Grada na zapadu i Nove Vesi na istoku, sigurno ste je primijetili, bez sumnje je daleko najturističkija ulica u gradu.
Nekoć je Tkalčićeva zaista čuvala duh prošlih vremena, kako se prečesto poetski kaže, a onda se ta teza u turističkim vodičima podeblja i pomalo nategnutom konstrukcijom: istovremeno predstavljajući moderni duh današnjice. I sam sam je, priznajem, volio obići tih godina na koje se vodiči i televizijske emisije sponzorirane od turističke zajednice Grada Zagreba referiraju.
Neke od prvih adolescentskih večernjih izlazaka, nespretnih poljubaca i spretnih tučnjava s tada veoma zastupljenom subkulturom skinsa, dogodili su se upravo tamo. Krušlin i grupa Latino snimili su u Tkalči sjajan spot za svoj veliki hit Divno je biti nekome nešto, koristeći umjesto uobičajenih manekenki slučajne prolaznice koje su plijenile prirodnom ljepotom i spontanošću, a poznata zagrebačka špica koja je postala jedan od simbola grada, prije nego što se premjestila u Bogovićevu ulicu i na Cvjetni trg odvijala se upravo duž ovih par stotina metara.
S obzirom, međutim, na ugostiteljsku ponudu koja se posljednjih desetljeća tamo manifestira, osim o ulici namijenjenoj isključivo turistima i, hajde dobro, djelomično još uvijek pijanim maloljetnicima koji uslijed zatvaranja većine kafića s jeftinim alkoholom, još uvijek u Tkalči ostvaruju svoje prve kontakte s alkoholom i noćnim životom. Nisu to, nota bene, neki pretjerano kvalitetni kontakti niti će se iz njih izroditi nešto dobro, ali valjda se, eto, i to mora proći u Tkalčićevoj… Jedino je stoga logično da početkom ove turističke sezone koja je, kako javljaju razočarani iznajmljivači, u pojedinim dijelovima Hrvatske zasad podbacila, pozornost posvetim Tkalčićevoj ulici, a za koju ću vam odmah reći da po pitanju turističkih posjeta nije podbacila ni najmanje. Koliko god je ponuda tamo loša, a nema nikakvog spora da je pretežito loša, u predvečernjim satima kada sunce malo zađe itekako je dobro popunjena.
Čak i danju, po onoj najvećoj žegi, niti jedan od više od petnaest restorana i street foodova koliko ih ta ulica broji, te još najmanje tridesetak kafića, neće biti prazan. Sklon sam stoga, za potrebe ove priče te s obzirom na turističku situaciju na Jadranu, malo proširiti ovu svoju na početku proklamiranu tezu da je riječ o najturističkijoj ulici u Zagrebu te ustvrditi da je, barem trenutačno, najturističkija u cijeloj državi. A, to nipošto nije dobro. Ni za Tkalčićevu, ni za državu!
Elem, za tako koncipiranu ulicu sasvim je logično da počinje i završava s jednim upravo takvim, turističkim restoranom. Na samom početku ulice s desne strane nalazi se stoga restoran Tivoli koji se nekom greškom predstavlja i kao steakhouse, pa je zbog toga već i ranije bio predmet analize na Kultu Plave Kamenice. Ukoliko im se, međutim, zanemari taj mali marketinški prekršaj, jer zbilja nije potrebno da se tako predstavljaju kad su zapravo sasvim korektan restoran turističkog podžanra kakvi su diljem naše obale već godinama uobičajeni, samo s nižim cijenama, Tivoli uopće nije loš za klijentelu kojoj je namijenjen.
Domaćih ljudi naravno tu i nema baš previše, ali isti oni Nijemci, Nizozemci i, štajaznam, Amerikanci koji na našem moru konzumiraju isključivo ćevapčiće s ajvarom i pomesom, ovdje će se itekako dobro osjećati. Svjedoči tome i njihova konstantno, do zadnjeg mjesta popunjena ljetna terasa na kojoj zna biti više stranih turista nego što ih je trenutno u cijeloj Dalmaciji. Često sam tamo ručao s Ćirom Blaževićem koji je, osim što je živio u blizini, njegovao i prijateljski odnos s vlasnicima koji mu nikada nisu zaboravili uspjehe s Prištinom prije četrdeset godina.
Podijelili bi svaki put tamo jednu veliku porciju ćevapa teitražili dodatne lepinje koje ovi Albanci iz Makedonije, za razliku od Kosovara koji uglavnom drže pekare i prodaju samo nominalno isti proizvod, pripremaju mnogo bolje i sličnije onima na koje smo obojica navikli u Bosni. Ćevapi su nam također bili dovoljno dobri da taj ritual ponavljamo barem jedanput tjedno, a bolju preporuku od ove koju vam mogu dati Travničanin i Sarajlija za taj specijalitet popularan na Balkanu još od Osmanskog Carstva, zbilja ne možete dobiti.
Samo par metara dalje, nastavljaju se turističke atrakcije u Tkalčićevoj ulici. Pirates Candy Shop je valjda najbolji indikator da je lokacija namijenjena samo stranim šetačima, a obližnji Selfie muzej, neki bezimeni pub i štand sa smothiejima, svježe cijeđenim sokovima i nečim što se naziva bubble tea, otklonit će svaku sumnju u tu tezu i kod onih najvećih skeptika koji još uvijek vjeruju u floskulu iz turističkih vodiča o tome da Tkalča čuva duh prošlih vremena.
Ulica, osim što dakle počinje ugostiteljskim i drugim objektima namijenjenima isključivo stranim turistima, ona tako, naveo sam već ranije, i završava. Nigdje, naime, nema više internacionalnih restorana u Zagrebu nego na tih posljednjih dvadesetak metara ulice. Bez obzira jeste li ste raspoloženi za malo hrane sa Šri Lanke ili vam je do onih libanonskih pitica, posljednjih nekoliko metara Tkalče će zasigurno imati ponudu za vas. Kineska hrana? Indijska? Nema nikakvih problema. Dragon sushi bar i Bombay grill vas čekaju na kraju ulice na čelu s Royal Indiom, jedinim pristojnim etničkim restoranom u Tkalčićevoj.
Važno je međutim, napomenuti još nešto. U sredini Tkalčićeve ulice je, da ne bi bilo zabune, možda još i gore nego na njenom početku i kraju. Od mirisa kebaba, kod nekih polugrčkih ili ovih naših domaćih kebabdžija, pretjerano slatkastih mirisa iz onih odvratnih nargila, restorana koji se istovremeno hvale najboljim burgerima i svježom jadranskom ribom i oglašavaju se uz pomoć neduhovitih slogana poput onoga da poslužuju pileća krilca – pazite molim vas ovu glupost – ljuća od vaše bivše djevojke (naravno na engleskom jeziku jer je pošalica, kao uostalom i cijeli restoran namijenjena strancima), domaći ljudi tuda više skoro da ni ne mogu proći.
Nekoć popularna pivnica Mali Medo, koja je odavno prestala biti mala, sad im se na vanjsku terasu koja se proteže velikim dijelom Tkalčićeve ulice može smjestiti više od četristo gostiju, otvorila je i suvenirnicu u kojoj možete kupiti pivo u boci, pivničke suvenire kao što su majice ili krigle, i Burzu piva gdje potražnja diktira cijenu piva. Sve redom sjajni potezi za lokal u ulici koja živi od turista i, nažalost, za turiste. Nije im, međutim, za zamjeriti…
Ima naravno i nekoliko iznimki u Tkalči, a koje samo potvrđuju pravilo. Submarine, na primjer, već je afirmiran lanac za burgere, isto kao i Batak po pitanju roštilja. Njihovo prisustvo u ulici Ivana Krstitelja Tkalčića pravo je osvježenje za cijeli taj potez, a bistro Otto&Frank, nazvan po mački i psu, također odudara od većine ponude u ulici. Osim bogate vinske karte te nekih manjih simpatičnih i sezonski prigodnih jela, Otto&Frank je jedno od mjesta na kojima se u gradu može pojesti pristojan doručak.
Dolce vita bistro nedavno je otvoren na najatraktivnijem restoranskom prostoru u Tkalčićevoj, na kućnom broju 39, gdje je posljednja dva desetljeća poslovala Agava uvjerljivo najbolji i jedini neturistički restoran u cijeloj ulici.
Cjelokupna dakle restoranska ponuda u ovoj nekoć šminkerskoj ulici kojoj su gravitirali svi koji su bili društveno relevantni ili su to barem nastojali postati, nije dostatna nizašto više od nekog jednodnevnog turističkog posjeta.
Iz Tkalče se, da spomenem i to ovako pred kraj, iako s obzirom na ponudu nije vrijedna pretjeranog spomena, u jednom trenutku s desne strane odvaja Skalinska ulica koja vodi prema Opatovini. Niti jedan od ta dva toponima nam u današnje doba nažalost nema previše toga za ponuditi. U Skalinskoj to je doslovno ništa – restorani tamo samo nagrđuju inače krasnu ulicu bez da nam zauzvrat nude bilo što osim potencijalnog zdravstvenog rizika, a na Opatovini osim briljantnog Sala sve ostalo podsjeća na ponudu svojstvenu za njujorški Bronx ili eto Konjščinsku ulicu s dupljak robom. Restoranska ponuda tamo ne postoji, a ona s jeftinim vešom koji visi s improviziranih štandova – nažalost i prepostojeća!
Napuštanje pješačkog dijela Tkalčićeve ulice, tamo prema ulici Tome Mikloušića koja vodi na Novu Ves i Kaptol, donosi nam, međutim, najmanje tri razloga za veselje. Prvi je, jasno, taj što napokon izlazimo iz turističke zone koja domaćem stanovništvu – pogotovo onome koji je još uvijek pamte onakvom kakva je bila u spotu grupe Latino – nakon nekog vremena može zaista postati zamorna.
Drugi je nedavno otvorenje pizzerije Duksa u obližnjem trgovačkom centru nekoć poznatom kao Kaskade, a danas ga se zna samo po Sparu u prizemlju i za centar grada neuobičajeno jeftinom garažom. Duksina pizzeria bi donekle mogla promijeniti predodžbu o cijelom tom kompleksu i napokon staviti u funkciju taj prizemni prostor u kojemu se do sada izmijenilo već nekoliko zasluženo propalih restorana i bistroa. Istovremeno, filozofija Dukse, s njenim prijateljskim, kvartovskim ambijentom, sušta je suprotnost Tkalčićevoj ulici, za razliku od nakupine impersonalnih ugostiteljskih objekata s kojom se susrećemo svega nekoliko metara ranije. A, to je nešto, složit ćete se, što bi nas sve trebalo veseliti. Pogotovo ako se taj njihov koncept poput neke epidemije, samo ovaj put pozitivne, proširi i na druge lokale u blizini.
Treći i, posljednji razlog za veselje je taj što vas nakon pješačenja kroz Tkalčićevu ulicu, poput neke nagrade za to što ste uspjeli izdržati do kraja, čeka Kaptol centar – unatoć svemu i dalje najbolji trgovački centar u gradu jer je, zapravo, mnogo više od toga. Trgovine su tamo, naime, tek u drugom ili trećem planu, a osim Khale i Barbieri’sa smještenih u debelom hladu prizemlja i sjajno popunjenih navečer, na drugom katu ima sjajne kino dvorane, veoma ugodan Cinema caffe, prosječnu ali popularnu slastičarnicu Magnolia i izvrsne Bonkulović delikatese.
Sve to ga čini jednim od ugodnijih mjesta za boravak i druženje u gradu, pa je tako Kaptol Centar od samo usputne stanice na kojoj bi se ljudi kratko zadržali ili samo parkirali auto prije spuštanja u Tkalču, postao referentna točka za cijeli taj dio grada. Kada bi kojim slučajem došlo do njegova zatvaranja, a već nekoliko puta je bio vrlo blizu tome, ne vjerujem da bi stanovnici grada Zagreba uopće tamo više zalazili. Eventualno kad bi im u posjetu došao netko tko nikada nije bio u našem glavnom gradu pa ga sada moraju povesti u turistički obilazak.
