Prvog prosinca 2010. godine u Teslinoj se ulici otvorio Carpaccio, talijanski restoran opće prakse koji je do danas zadržao status najuspješnijeg zagrebačkog gradskog restorana. Termin gradski restoran znači da je određeni restoran samo središte gradskog života; da je najčešće mjesto susreta i dogovora, da je stalno pun i da se duh i dah centra grada odražavaju u blagavaonicama i na terasi tog restorana. A ljudi koji jedu u centru Zagreba odlučili su da središte restoranskog gradskog života bude baš Carpaccio.
[adsense_content_v2]
I tako sve do danas: uoči oba lockdowna Carpaccio je bio ozbiljno pun, a u ponašanju gostiju vidjelo se da im restoran već unaprijed nedostaje. Carpaccio je uvijek pripremao dobru hranu utemeljenu na sezonskim, često vrhunskim sastojcima. Carpaccio je uvijek imao kompetentnu hrvatsko-talijansku vinsku listu i profesionalan servis.
No, stvarni razlog Carpacciova uspjeha jest njegov utemeljitelj Vlado Lisak, jedan od troje najboljih hrvatskih restoratera, čovjek koji zna sve o ovom poslu i koji zna sve o željama i navikama većine svojih gostiju.
Carpaccio nikad neće pobijediti u izborima za restoran godine niti će konkurirati za Michelinovu zvjezdicu, jer on namjerno nije pozicioniran kao visoki gastronomski restoran.
[adsense_content_v2]
Ali, Carpaccio Vlade Lisaka uzorni je i gotovo jedinstveni primjer vrhunskog, profesionalnog i srdačnog ugostiteljstva. Zbog božićnog lockdowna Carpaccio nije uspio proslaviti deseti rođendan. Ne sumnjamo da će to nadoknaditi kad se epidemija smiri.
