Najbolje što nam se u četvrtak i petak dogodilo u Bukureštu kad je riječ o osobnim iskustvima a ne o poslovnim aranžmanima, bio je transilvanijski pjenušac Carassia Blanc de Blancs.
Carassiu smo pili u vrlo civiliziranom baru, restoranu, pizzeriji i prodavaonici kruha Pâine și Vin blizu strogog gradskog centra. Sjedili smo na balkonu, baš iznad krušne peći, gledali vrlo lijepe baguette i ne baš loše dizajnirane pizze koje su izlazile iz otvora peći uokvirenog odsjajima vatre, i čudili se kako smo, eto, uspjeli naletjeti na tako dobar lokalni pjenušac.
Carassia Blanc de Blancs, napravljena isključivo od chardonnaya, prestižno je vino tvrtke Carastelec, koja proizvodi i sasvim solidni Rose vinificiran od crnog pinota. Blanc de Blancs lani je dobio zlatnu, a Rose srebrnu medalju na ozbiljnim međunarodnim izložbama pjenušavih vina.
Uz pjenušce – dvije buteljke za 45 minuta jer su nam točili najmanje po dva decilitra odjednom – dobili smo pladanj suhog mesa, sireva i turšije, koji je izgledao dosta privlačno. Dapače, cvjetača ukiseljena u crvenom vinskom octu bila je odlična. Pane e Vino, jedino je mjesto u Bukureštu koje na prvi pogled ostavlja pristojan i prijateljski dojam, uz naš hotel Radisson Blu smješten na Ulici pobjede u strogom centru grada. Bukureštanski Radisson Blu velik je i dobar poslovni hotel s korektnim cijenama (911 kuna na noć prema Boooking.comu).
Čini se da smo dobili upgrade, jer su nas smjestili na prvi kat označen riječima World Class: naša je soba zapravo bila apartman od stotinjak kvadrata, s dva golema televizora, velikom kupaonicom, relativno pristojnim minibarom i pogledom na hotelski spa, koji završava otvorenim vrućim bazenom. Na bukureštanskih plus tri, u otvorenom se bazenu uz puno pare stalno kupalo barem desetak ljudi .
Radisson Blu zadovoljava sve standarde poslovnih modernih hotela. Ako se želite napiti, tu je veliki bar u prizemlju s točno 65 vrsta gina: globalna manija gin tonica nije zaobišla ni Rumunjsku. Želite li sushi, na ulazu vas dočekuje veliki plakat kojim se oglašava Ginger Sushi Bar. Preferirate li pak steakove, tu je steakhouse Prime.
Poetika masovnih međunarodnih hotelskih lanaca jest u njihovoj općenitosti. Ako vam je takav pristup, tipičan recimo za zagrebačke Sheraton i Westin dosadan, idete u hotele poput Hoxtona, Acea ili Canopyja kakvih, međutim, u Bukureštu nema.
No, Radissonu se što se udobnosti tiče, ne može puno prigovoriti. Tuš je bio savršen, izbor TV kanala sasvim okej, a osoblje ljubazno. Radisson se definitivno ubraja među naša bolja sjećanja na Bukurešt, baš kao i Pane e Vino i njihov zaista dobar pjenušac.
Sve je drugo, kako da to kažemo…sve drugo potiče želju da što prije pobjegnete iz Bukurešta. Ovdje ne želimo širiti predrasude, niti mislimo da se u 24 sata može doznati bilo što relevantno o nekom gradu, a kamoli o dvomilijunskom gradu poput rumunjske metropole. Sve što pišemo isključivo su dojmovi.
A ti dojmovi nisu dobri.
Arhitektura u užem i širem centru Bukurešta kombinacija je određenog broja lijepih secesionističkih i neoklasicističkih palača, jako velikih i uglavnom neodržavanih, i najtužnije komunističke arhitekture za stanovanje, koja se raspada. Nekoliko zgrada se već fizički raspalo, ali njihovi ostaci svejedno stoje među drugim zgradama, kao da je grad nedavno doživio bombardiranje čije posljedice nitko nije raščistio.
Dominante su boje siva i prljavo smeđa. Bilo kakve tople boje kao da su zabranjene. Grad nema nikakve urbanističke logike. Na jednoj smo ulici prilično začuđeno gledali nisku dugačku kuću koja pripada panonskim šorovima, u kojoj se smjestio Starbucks, između dva komunistička mastodonta s kojih otpadaju balkoni i komadi fasade, dok se preko puta podigla neka tipična bezlična poslovna zgrada s puno jumbo plakata.
Dimenzije ulica i službenih zgrada potpunu su nevjerojatne. Bukurešt, glavni grad zemlje s dvadesetak milijuna stanovnika, ima veće bulevare, kulturne i državne institucije nego London i Berlin, dok je zgrada parlamenta iz 1984. godine toliko golema da je Wikipedia proglašava drugom najvećom administrativnom građevinom ne svijetu. Čovjek se zaista mora zapitati što je zemlja koja, dakle, broji dvadesetak milijuna stanovnika, željela reći izgradnjom tako golemog objekta, koji bi bio prevelik i za Sjedinjene Države.
Kontrast između Ceausescuova gigantskog parlamenta i hrpe raspadnutih stambenih zgrada po Bukureštu, govori među ostalim o naravi totalitarizma. No, arhitektura Bukurešta, jedinog grada u kojem nismo uspjeli pronaći nijednu lijepu ulicu, manje je neobična od činjenice da u pet popodne u pješačkoj zoni koja pomalo asocira na Tkalčićevu ulicu, nismo uspjeli naletjeti na puno ljudi. Ulice su tužno prazne, a Rumunjskoj ekonomski gledajući ne ide loše.
Bukurešt je prepun stranih kompanija, u centru grada otvorilo se ponešto luksuznih dizajnerskih dućana, a na izlazu iz grada naletjeli smo na Ferrarijevu garažu. No, ulice su uglavnom prazne kao u Zagrebu 5. kolovoza, a atmosfera je tmurna i depresivna. Omorina nad Europom rekao bi veliki Vlada Divljan.
Kafići i restorani, osim Pâine și Vin i onih hotelskih uređenih po međunarodnim standardima, izgledaju kao da su došli iz Zagreba prije Univerzijade (tek je jedna Gelateria činila iznimku i možda još jedna tratorija i vinski bar) no oni ostavljaju živahan i skoro svjež dojam u usporedbi s bukureštanskim aerodromom koji je, budimo realni, nemoguće pozitivno usporediti s bilo čime.
Bukureštanski se aerodrom zove Henri Coanda, udaljen je 16 kilometara od grada, a na putu između aerodroma i Bukurešta prolazite kraj dva velika nebodera za koje nam je ljubazni vozač kazao da su u njima smješteni skoro svi vodeći bukureštanski vodeći mediji. Informacija je vjerojatno točna, jer se mjesto gdje su ti neboderi izgrađeni zove, vjerovali ili ne, Trg slobodnog tiska.
Sam Henri Coanda bio je rumunjski zrakoplovni izumitelj. A sam je aerodrom, kao bismo to pristojno rekli, ružan, klaustrofobičan, prepun loših mirisa, nepraktičan, s teško snošljivim toaletima, groznom hranom (sudimo samo po mirisima i izgledu) i lošim duty free shopom kojim dominiraju razni suveniri a temu Drakule.
Nemamo baš dobro mišljenje o zagrebačkom aerodromu, očemu smo uostalom pisali, ali iz perspektive Henria Coande, Franjo Tuđman doima se kao mjesto visoke pristojnosti, ugodnosti , čistoće i profesionalizma.
Nije dobro osjećati predrasude prema zemlji u kojoj ste proveli samo 24 sata i za koju znate da je skoro pola stoljeća živjela u najgoroj zamislivoj vrsti diktature. Ipak, osjećali smo golemo olakšanje kad smo u petak popodne sletjeli na bečki aerodrom.
