Turiste se ne privlači samo morem, suncem i hranom, nego ukupnim doživljajem. A ukupnom doživljaju pridonose sadržaji raznih žanrova. Kad su ti sadržaji relevantni i dobro prezentirani, pojedine se hrvatske destinacije pretvaraju u svjetski poznata okupljališta, poput Splita u vrijeme Ultre, ili poput Zrća gdje je, među ostalim, nastupao i Shaquille O’Neal.
Ljetni javni sadržaji nisu, naravno, namijenjeni samo turistima nego, osobito u Zagrebu, i lokalnom stanovništvu. Nažalost, neke od najrazvikanijih ljetnih manifestacija ove su se godine pretvorile u potpune promašaje. Evo četiri karakteristična takva promašaja.
Početkom lipnja Zagreb je bio prepun plakata za Ljeto na Savi, program koji je Zagrepčane, poslije više od pola stoljeća, kanio vratiti na njihovu rijeku. Ljeto na Savi trebalo je početi u lipnju, no otvorenje je kasnilo punih mjesec dana. Ugostitelji nisu pokazali nikakav interes za Ljeto na Savi, pa se ispod savskih mostova ne može ni piti ni jesti. Na koncerte i nastupe DJ-a ne dolazi skoro nitko. A grad je na Ljeto na Savi potrošio više od 10 milijuna kuna. Promašaj godine.
Jednom davno, na umaškom su teniskom turniru nastupale i pobjeđivale velike teniske zvijezde, poput Thomasa Mustera, Carlosa Moye, Ivana Ljubičića i Stana Wawrinke. Danas u Umagu nastupaju osrednji igrači a jedine dvije zvijezde ovogodišnjeg turnira, Čorić i Fognini, ispali su u prvom kolu. Jednom davno,teniski turnir u Umagu aktivno je promovirao istarsku gastronomiju i vina. Jednom davno tribine umaškog teniskog stadiona znale su biti prepune. Danas je ATP Umag blijedo i dosadno natjecanje koje ne zanima baš nikoga osim Hrvatske televizije, i na kojem najuzbudljiviji tenis igraju umirovljeni veterani. Šteta.
Opatijska turistička zajednica pati od opsesije kostimiranom prošlošću, pa već desetljećima maltretira turiste lošim uprizorenjima raznih Habsburgovaca ili slavnih opatijskih gostiju od prije stotinjak godina. Žalosno je da Opatija ne pokušava pronaći nikakav drugi turistički identitet osim kičastog pozivanja na navodno slavnu prošlost, što zapravo skoro nikoga ne zanima. Može li se, primjerice, pokazati da je booking opatijskih hotela povezan sa sadržajima poput Opatijskog vremeplova? Ili da gosti više troše u restoranima nakon što im Isadora Duncan ispriča što je sve radila u Opatiji?
Okej, znamo da se uvrštenje Dubrovačkih ljetnih igara na ovu listu doima kao svetogrđe. Uostalom, sve su ulaznice za novog Magellijeva Hamleta već rasprodane, Ivo Pogorelić održat će recital koji će, sigurni smo, izazvati ovacije, a jako je dobro što se na ovogodišnjim Igrama prikazuje iznimno važan film o Diani Budisavljević, koji je nedavno osvojio skoro sve glavne pulske nagrade. Međutim, Dubrovnik je najprepoznatljivije hrvatsko ime u svijetu. Dubrovnik je grad u koji treba dovesti cijeli svijet. Na Dubrovačkim ljetnim igrama trebali bi nastupati i režirati najglasovitiji i najrelevantniji svjetski glumci i režiseri, poput Petera Brooksa 2003.godine, a izložbe bi trebali priređivati umjetnici svjetskog ranga. Dubrovačke ljetne igre morale bi postati dio globalne kulturne scene, a ne tek lokalni kulturni festival u lijepim ambijentima.
