Dakle, svi kupujemo u samoposluživanjima. Koliko god voljeli male specijalizirane dućane, i koliko god obožavali posjećivati tržnice, osobito u ovo doba godine, svi smo osuđeni na supermarkete. Potpuno je jasno zašto, pa to ne treba argumentirati. I baš zato što smo osuđeni na supermarkete, imamo pravo od velikih samoposluživanja tražiti puno više nego što sada dobivamo. Izdvojili smo pet tipičnih velikih pogrešaka, karakterističnih za skoro sve hrvatske supermarkete, koje kvare kupnju svakom potrošaču koji zaista voli hranu i vino.
Pisinium, Pivac, Voštane i tko zna kako se zovu sve te tvrtke koje proizvode autentične ili fejkane pršute, pečenice i buđole, najsretnije su kad uđu u supermarkete, jer su osigurale plasman svojih proizvoda. Međutim, druga strana tog plasmana jest strahovito loša prezentacija njihova mesa. Svi naši supermarketi u određeno doba dana prodaju posivjelo suho meso, s požutjelim masnim dijelovima koje u mnogim trgovinama izgleda nabacano kao stočna hrana na farmama s nemarnim osobljem.
Takve, oksidirane pršute i buđole zaista nema smisla kupovati: radi se o čistom rasipanju novca. A kad kupac nekoliko puta zaredom baci novac na oksidirani i zapravo nejestivi Pisiniumov pršut, o tom će brendu misliti sve najgore.
Proizvođači bi morali natjerati supermarket da suho meso reže isključivo po narudžbi. Taj postupak usporava prodajni proces te vjerojatno diže troškove supermarketa, ali će se vrlo skoro pokazati neizbježnim, jer su sadašnji standardi prodaje suhog mesa u samoposluživanjima zaista skandalozni.
Kulen je jedan od najboljih hrvatskih prehrambenih proizvoda. Da bi se u kulenu moglo uživati, on se mora rezati debelo, na konkretne šnite koje se mogu zagristi. Umjesto toga, skoro svi hrvatski supermarketi režu kulen na debljinu prozirnog papira ili tek nešto robusnije, što znači da, u krajnjoj liniji, umjesto lijepih čvrstih feta potencijalno senzacionalnog kulena, dobivate neidentificiranu masu crvenog mljevenog i sušenog mesa, koja je izgubila sve svoje organoleptičke značajke osim prenaglašenih aroma paprika i češnjaka. Fascinantno je da se kulen posve pogrešno reže i u Konzumovim trgovinama, premda Agrokorav tvrtka Belje proizvodi jedan od najboljih kulena u zemlji. Šteta što ih ne znaju prodavati kako treba.
Dobro je što se i u Hrvatskoj napokon govori o tome da velik dio proizvoda iz samoposluživanja može trajati znatno dulje nego što to piše na etiketama: kupite li teleće kotlete kojima je jučer istekao rok trajanja, možete ih bez problema ispeći preksutra. Međutim, kad je riječ o voću povrću, takva fleksibilnost ne postoji. A naša su samoposluživanja tužno prepuna davno preminulih brokula i celera, polumekih rajčica, vrlo mekanih krastavaca, posmeđenih ananasa i otvrdnulih, sasušenih limeta.
Odjel voća i povrća trebao bi predstavljati najatraktivniji dio supermarketa. U velikom broju slučajeva, radi se, međutim, o prostoru koji treba izbjegavati želite li zadržati dobar apetit.
Ovdje se može činiti da tražimo previše. Međutim, ako danas, na vrući srpanjski dan, odlučite kupiti i odmah popiti buteljku hladnog bijelog ili ružičastog vina, to vam neće uspjeti. Hrvatska samoposluživanja u hladnjacima drže vodu i colu, fantu i sokove, pivo i radlere, ali ne drže vino. Budući da vinu treba barem 45 do 60 minuta u hladnjaku da postigne odgovarajuću temperaturu (vino se ne smije hladiti u zamrzivačima), sva bijela i ružičasta vina koja kupujete na policama supermarketa neko su vrijeme neupotrebljiva. Zašto ne bismo imali pravo da vino koje kupimo odmah otvorimo, baš kao što se to može s puno jeftinijim pićima poput piva i coca cole . Menadžeri naših samoposluživanja, i njihovi šefovi, još ne razmišljaju o toj maloj pogodnosti za svoje kupce.
Stojite li u redu za topla jela što ih priprema pojedini supermarket, morate se suočiti s brojanjem kalorija, ugljikohidrata i loših masti. Veći dio te hrane pržen je, pohan ili pečen uz podlijevanje masnoćom, baš kao da smo u osamdesetima ili najaksnije devedesetim godinama. Znatan dio suvremenih kupaca želi, međutim, lakše, zdravije, nutricionistički uravnotežene opcije, kojima se supermarketi zasad uglavnom ne bave.
Pa tako svoje potencijalne kupce tjeraju u obližnje zalogajnice. Sektor gotovih jela najbolji je primjer koliko su hrvatski supermarketi zapravo zastarjeli i neusklađeni s potrebama potrošača.
