Američki Wine Spectator u listopadu ove godine odlučio je proslaviti četrdeseti rođendan. Malo je nejasno zašto baš u listopadu, budući da je prvi broj Wine Spectatora, i to u formatu tabloidnih novina, izašao u travnju 1976. godine u San Diegu. Izdavač i urednik bio je Bob Morissey. Pošto Morissey nije uspio dignuti nakladu iznad 5000 primjeraka, pa tako nije uspio mobilizirati oglašivače, nagovorio je Marvina Shankena da 1979. godine kupi Wine Spectator. Shanken je tada imao 33 godine i bavio se izdavačko marketinškim biznisom unutar industrije žestokih pića i vina. Da nije pristao na investiciju, Wine Spectator bi se ugasio, jer je bio zapao u goleme financijske probleme. Shanken je do sredine 80-tih nakladu uspio podići prvo na 67.000 pa na 76.000 primjeraka, ali je i dalje gubio novac. Poslije sedamnaest godina financijskog posrtanja, Shanken je 1993. odlučio Wine Spectator pretvoriti u lifestyle magazine.
Umjesto da izvješćuje samo o vinu, Wine Spectator počeo je pisati o kulinarstvu, žestokim pićima, cigarama i putovanjima. Umjesto da razgovara samo s vianrima vinarima, počeo je portretirati moćne ljude iz američkog javnog života, koristeći kao izgovor njihovu strast prema vinu. Eksplodirali su i naklada i oglasi.
U Wine Spectatoru danas se oglašavaju ne samo vina, hoteli i restorani, nego i automobili, satovi, cruiseri, banke, kreditne kartice, osiguranja i zrakoplovne kompanije. Naklada se vrti oko 400 tisuća primjeraka, što je desetak puta više od Decanterove. Wine Spectator, koji je razvio niz aplikacija uključujući i onu sa svim ocjenjenim vinima, jedan je od rijetkih američkih magazina koji u vrijeme propasti tiska nije izgubio tiskanu nakladu, što govori o vjernosti, ali i konzervativnosti njegovih čitatelja. Ovo je pet bitnih činjenica kojima je Wine Spectator obilježio svjetsko tržište vina
1. Ocjenjivačka skala do 100 bodova
Usporedno s Robertom Parkerom, Wine Spectator je afirmirao ocjenjivačku skalu od 100 bodova kao ultimativni alat u vrednovanju vina. Danas se na američkom tržištu vina koja koštaju 20 i više dolara a ocijenjena su s manje od 89 bodova, vrlo teško prodaju. Devedeset plus ultimatvni je zahtjev za prodaju vina.
2. Ocjenjivanje kao najvažniji način pisanja o vinu
Wine Spectator nametnuo je ocjenjivanje vina kao najvažniji oblik pisanja o vinu. Wine Spectator toliko inzistira na važnosti ocjenjivanja vina, da na naslovnici skoro svakog broja piše koliko je vina u tom izdanju ocijenjeno. Wine Spectator godišnje ocijeni između 10 i 15 tisuća vina
3. Prve recenzije vinskih karti
Wine Spectator je prvi svjetski magazin koji je uveo program valorizacije vinskih karti. Danas u Wine Spectatorovim Awards of Wine sudjeluje nekoliko tisuća svjetskih restorana, uključujući mnoge s tri Michelinove zvjezdice. Jedini hrvaski lokal koji se može pohvaliti Wine Spectatorovim priznanjem jest zagrebački vinski bar Dobra vina u Green Goldu.
4. Nova paradigma vinskih medija
Wine Spectator je promijenio paradigmu vinskih medija: dok su Robert Parker i Decanter uvijek bili isključivo na strani potrošača, Wine Spectator počeo se od sredine 90-toj stavljati na stranu industrije. Današnji Wine Spectator najglasniji je lobist svojih partnera u vinskoj idustriji. Dobar primjer takve politike Wine Spectatora jest veliko godišnje ocjenjivanje šampanjaca za 2015. godinu, gdje se među prvih petnaestak vina našlo pet ili šest etiketa Moet et Chandona, ali niti jedan važniji Champagne grower.
5. Matt Kramer
Za Wine Spectator piše Matt Kramer, jedan od najboljih vinskih esejista u povijesti pisanja o vinu: Kramer je mnogo bolji autor od, recimo, Hugha Johnsona ili Jancis Robinson, ili samog Parkera (iako nipošto nije kompetentniji od njih), a njegov doprinos povezivanju civilnog života sa životom među vinima doista je nemjerljiv.
