Dakle, svakome tko se bavi ozbiljnim ugostiteljstvom ili ambicioznom proizvodnjom vina, ili proizvodnjom zaista vrhunski kvalitetne hrane, jasno je da država u tome uglavnom ne pomaže. Ne samo sadašnja Vlada, koja se prema restoranskoj industriji ponaša gore nego prethodne, nego ni većina drugih Vlada u ovom stoljeću.
S druge strane, restoranska, vinska i prehrambena industrija logično bi trebale biti sam forte hrvatskog biznisa, zato što su najbliže povezane s turizmom i zbog vrlo dobrih prirodnih preduvjeta za proizvodnju vrhunske hrane i pića. Evo šest glavnih pogrešaka hrvatske državne politike prema ovim važnim poslovnim sektorima.
Država ne zna što bi trebala učiniti ni s ugostiteljstvom, ali ni s proizvodnjom vina i hrane. Država još ne razumije koliko su ti biznisi važni, niti zna kako da ih inkorporira u veliki turistički sektor, ni kako da pomogne njihovu razvoju, ni kako da ih međunarodno efikasno promovira, niti se bilo tko u državnoj upravi time ozbiljno i sustavno bavi.
Prije otprilike osam godina sudjelovali smo u akciji Ivice Matoševića i nekih drugih hrvatskih vinara, koji su pokušavali uvjeriti Vladu da je Hrvatskoj neophodna privatno-državna agencija za izvoz i promociju vina, organizirana po po uzoru na vrlo uspješnu austrijsku. U nekoliko ministarstava koje smo posjetili tvrdili su da bi se tim poslom zapravo trebalo baviti neko treće ministarstvo, a nikome nije bilo stalo da se bilo što poduzme. Agencije do danas nema, a hrvatska su vina poluanoniman na svjetskim tržištima, premda svake godine osvajaju sve više zlatnih medalja na najvažnijim svjetskim natjecanjima.
Nedavni skandal u Vodnjanu, kad su carinici i poreznici izveli raciju na Danima mladog maslinova ulja, proizvoda kojeg bi država naprosto morala podržavati a ne kriminalizirati, velikim je dijelom posljedica mentaliteta državnih službenika, koji u malim privatnim poduzetnicima unaprijed vide prekršitelje zakona.
Takav mentalitet, naslijeđen iz pradavnih vremena kad je privatno poduzetništvo bilo većim dijelom zakonski zabranjeno, udružen s nizom besmislenih propisa koje kreira ta ista državna uprava, de facto onemogućuju normalno poslovanje i bilo kakav razvoj restoraterima i manjim proizvođačima hrane.
Udvostručenje PDV-a na restorane koje je provela Plenkovićeva Vlada prije točno dvije godine, dovelo je restoransku industriju u poziciju državnih službenika: koliko god da zarade, ne ostane im mnogo više nego za plaće, pod uvjetom da posluju legalno. Još puno gore, udvostručenje PDV-a onemogućilo je bilo kakve ozbiljne investicije, i izravno srušilo kvalitetu restoranske industrije.
U Zagrebu su se, primjerice, ove godine otvarali gotovo isključivo neambiciozni bistroi i gostionice, kao da smo u kriznoj 2010. godini kada je BDP padao, dok je kvaliteta prosječnih restorana na moru prilično skandalozna.
U malim zemljama kao što je Hrvatska, država mora preko svojih tijela sustavno i svakodnevno poticati razvoj, afirmaciju i izvoz svojih prestižnih prehrambenih proizvoda. Hrvatski prestižni proizvodi svakako jesu maslinovo ulje, vino, sir i još poneke vrste hrane. Država ne čini ništa da bi te proizvode sustavno međunarodno afirmirala, niti potiče njihov izvoz, tako da su međunarodni nastupi naših vodećih uljara toliko rascjepkani da tržišta ne zamjećuju kako je riječ o hrvatskim proizvodima, dok su uvozno-izvozne bilance, osobito kad je riječ o vinu, iz godine u godinu sve gore.
Niti jedna Vlada, i niti jedan ministar turizma nisu razumjeli ili nisu bili kadri ništa poduzeti da bi vino i gastronomiju tretirali kao ravnopravni dio domaćeg turističkog proizvoda. Jedina, i to važna iznimka jest dovođenje Michelina u Hrvatsku, zašto je donekle zaslužna pretprošla Vlada, ali možda najviše Denis Ivošević, šef istarske turističke zajednice. No, Michelin je usamljena iznimka, koja sama po sebi Hrvatsku neće učiniti gastro destinacijom ili vinskom turističkom destinacijom
Država troši ozbiljnu količinu novca na potpuno besmislene manifestacije povezane s turizmom, vinom i hranom. Ritualno odvođenje pojedinih kuhara ili vinara na razne svjetske turističke ili strukovne sajmove, u dosadašnjem obliku nikome nije donijelo baš nikakvu korist. Isto vrijedi i za niz lokalnih manifestacija povezanih s vinom i hranom, koje sufinanciraju različite lokalne uprave, a koje se pretvaraju u masovna opijanja i prejedanja, bez bilo kakvog promotivnog efekta ili pozitivnog učinka na unapređivanje biznisa.
