Restorani se zatvaraju zbog milijun raznih razloga:lošeg izračuna food costa, loše lokacije, nedostatnog početnog kapitala, krive procjene tržišta, odlaska popularnog chefa ili promjene vlasništva. Neki se restorani, međutim, zatvaraju naprosto zato što su toliko loši da u njima, ni uz dosta novca uloženog u PR, nakon nekog vremena više nitko ne želi jesti. Evo sedam najgorih restorana, koji su se zatvorili u Zagrebu unatrag četiri godine.
Ovaj pokušaj njemačkog restorana imao je apsolutno nejestivu hranu, loš jelovnik, kratku i groznu listu vina i konobare koji nisu znali ništa ni o tih nekoliko vina koja su posluživali. Max und Moritz trajao je, srećom, manje od godinu dana.
Toscana je bio pokušaj otvaranja najjeftinijeg velikog restorana u gradu, koji je, valjda, trebao funkcionirati na načelu masovne prodaje. Višeslijedni meniji koštali su oko trideset kuna, a pojedinačna su jela bila još jeftinija: sjećamo se pohanog sira s krumpirovom salatom za 18 kuna. Hrana je, međutim, bila odveć loša da bi privukla dovoljno gostiju, premda je Toscana znala biti ugodno popunjena. Poseban je kuriozitet da se na pizzu čekalo skoro sat vremena, ali ne zbog gužve.
U tratoriji koja je stalno zaudarala po sirovim češnjaku probali smo najgoru carbonaru u životu. Vlasnici Cantine dosta su ulagali u reklamu, što je i danas vidljivo na webu, ali baš ništa u kvalitetu proizvoda.
Ova gostionica u najstrožem centru grada tipičan je primjer namjerne ugostiteljske prevare. Luna Rossa držala je najgoru talijansku robu poput krivotvorenog maslinova ulja i vina bez propisnih etiketa, dok je kuhanje bilo, blago rečeno, nemarno i amatersko . Vlasnik Luna Rosse završio je u zatvoru zbog povezanosti s mafijom.
Ovaj mali bistro, koji se pokušao baviti nepalskom kuhinjom, patio je od krajnje amaterskog pristupa ugostiteljstvu. Osoblje nije poznavalo vlastiti jelovnik, konobar nije znao otvarati buteljke vina, s koncept je bio toliko shizofren da nije mogao uspjeti. Himalayan Curry imao je, naime jelovnik s više od dvadeset istočnih i više od dvadeset hrvatskih jela.
A Gente je pompozno najavljen kao gurmanski tradicijski restoran. Vinska karta bila je ekstenzivna i ne posve loša, dok je meni opće prakse sadržavao riblje filee, steakove, rižoto i tjesteninu. A Genteova kuhinja nije se, međutim, držala osnovnih kulinarskih tehnika, pa su pod rižoto prodavali skuhanu rižu prelivenu raznim umacima, što je očekivano u zalogajnici, ali posve nedopustivo u razmjerno skupom restoranu. Posebno je zanimljivo da je A Gente bio valjda jedini restoran u centru Zagreba, koji nije imao listu vina na čaše, a sami konobari nisu znali koje buteljke smiju rastakati na čaše.
Ovaj korejski restoran preko puta hotela Sheraton počeo je sasvim dobro: hrana je bila relativno autentična, katkad čak uzbudljiva, a osoblje uglavnom profesionalno. Međutim, kako je gostiju bilo sve manje, tako su se i standardi urušavali, pa smo u Onsemiju par mjeseci prije zatvaranja, dobili govedinu koja je doslovno zaudarala po truleži. U Onsemijev se prostor prije manje od godinu dana uselio A Posto, koji je izdržao samo šest mjeseci. Radi se, čini se, o fatalnoj lokaciji za restoranske poduzetnike.
