Hrvati nikad nisu više kuhali ni kupovali više hrane. To su materijalne činjenice. Kad si doma, nemaš što raditi pa moraš kuhati. Kuhanje je jedna od rijetkih kreativno korisnih aktivnosti kojima se možemo svakodnevno baviti. Potrebu građana za medijskim sadržajima o kuhanju prepoznali su skoro svi mediji, i novi i stari.
Portalima s gastro sadržajem dramatično raste čitanost, dok je Jutarnji list u svoje tiskano izdanje uvrstio dvije fiksne stranice o hrani u vrijeme epidemije. Čak se i Novi list gotovo redovno pokušava baviti kuhanjem i hranom. Chefovi su se pak samoorganizirali pa na društvenim mrežama redovito objavljuju praktične i simpatične recepte.
Jedino hrvatske televizije nisu prepoznale važnost kuhanja u vrijeme epidemije. Sve hrvatske televizije emitiraju skoro isključivo reprizne emisije o hrani, što je potpuno nerazumljivo. Prije Domovinskog rata, Televizija Zagreb godinama je snimala petminutnu emisiju Male tajne velikih majstora kuhinje u kojoj je Stevo Karapandža, jedan od prvih klasika hrvatske gastronomije, prezentirao recepte koji su se mogli skuhati doma. Gospodin Karapandža imao je , naravno, i profesionalne suvoditelje, prvo Olivera Mlakara a zatim Ivu Serdara. Emisija je bila neviđeno popularna.
HTV je naprosto trebao obnoviti Male tajne velikih majstora kuhinje, s nekim televizičnim chefom (Skoko, Ugarković, Grgić, Kroflin) i s jelima koja se mogu kuhati u epidemijskim uvjetima. Takva kratka dnevna emisija ne bi zahtijevala velike troškove, lako bi našla sponzore, a uz emitiranje u prime timeu prije ili poslije Dnevnika, vjerojatno bi imala i senzacionalnu gledanost. No, na HTV u se očekivano nitko toga nije sjetio.
