“Šteta što ne mogu imati bolje konobare. A ljudi koji rade zapravo nisu konobari , nego, uglavnom mlađarija spremna smrzavati se tih tridesetak dana na svim atmosferskim prilikama, uz plastične vreće i sve što uz njih ide. I na Badnjak, i na Staru godinu. A i njih je sve manje kako Advent raste i kako ekonomija raste, pa se potreba za novim radnicima stvara i u drugim sektorima a ne samo ugostiteljskom. I naravno, svake godine tu je nova ekipa, jer se rijetko tko odluči zadržati. Moj voditelj redovito im organizira treninge, ali to ne koristi mnogo, jer u glavama klinaca koji se ovim poslom bave sezonski i amaterski, ostaje tek djelić onoga što su čuli na treningu. Uostalom, znamo iz iskustva koliko malo znanja ostane i profesionalnim konobarima koji nisu specijalizirani, kad se upoznaju s novim kartama, a kamoli kad pričamo o grupi nasumce okupljenih studentica i studenata…”
Ove su rečenice skoro doslovni citati iz maila što smo ga dobili kao komentar na naš jučerašnji tekst o Adventu, u kojem spominjemo pojedine smiješno-neugodne situacije na adventskim kućicama, koje su “skrivili” ljudi koji ondje rade, a koji očigledno ne znaju puno o ugostiteljskom poslu. Mail nam je poslao iskusni profesionalac iz ugostiteljske industrije, za kojeg pouzdano znamo da se prilično uzorno brine o svojim stalnim zaposlenicima. Ovaj mail nipošto ne predstavlja usamljeni primjer.
Dan ili dva prije početka Adventa vlasnik jednog od boljih zagrebačkih restorana koji su otvorili kućice u centru grada, prepričao nam je svoje iskustvo o privremenom zapošljavanju u prosincu. “Dakle , prošli sam tjedan sve bio dogovorio s jednim mladim čovjekom, koji već ima konobarsko iskustvo. Recimo da smo se u četvrtak rukovali, i da sam ga u petak očekivao na poslu. Nije se pojavio, niti se javio u naš ured da bi sredio papire, pa sam ga nazvao da provjerim je li možda bolestan. On mi je, međutim, hladno rekao da još razmišlja bi li prihvatio posao, premda smo se, ponavljam, dan ranije rukovali. Na kraju je rekao da će doći raditi na kućicama jedino ako mu poslije Adventa osiguram stalni posao u restoranu.”
Poslije pet dana relativno sustavnog obilaženja dosad najboljeg zagrebačkog Adventa, posve je jasno kako je amaterizam na većini štandova glavni adventski problem: bilo da je riječ o inovativnom posluživanju kamenica s maslacem bez kruha, ili o nepoznavanju elementarne ponude vlastitog lokala. Uspješni poslovni čovjek koji nam je poslao mail u kojem upozorava na probleme pri zapošljavanju, aposlutno je u pravu.
Radni uvjeti tijekom Adventa mogu biti jako teški, a u Zagrebu više ne postoji manjak te vrste radnih mjesta da bi se mogla očekviati borba za prosinački posao na Zrinjevcu ili Trgu bana Jelačića. Naprotiv, interes za takve poslove sve je manji.
Osobito je važno uočiti da na Adventu ne žele raditi profesionalci, jer im to naprosto ne treba; svaki zagrebački restoran ili bar iskreno je sretan ako uspije angažirati zaista dobrog konobara.
Kad se iduće godine otvori još trideset do četrdeset novih hotela, brutalno će se pokazati koliko hrvatska restoranska i hotelska industrija pate od kritičnog manjka radne snage, što znači da bi cijena rada morala porasti. Utoliko su smiješne situacije na zagrebačkom Adventu na koje se, naravno, nitko ne ljuti (gradom ipak dominira dobro božićno raspoloženje)zapravo nevina predigra stvarnoj i dubokoj kadrovskoj krizi hrvatskog ugostiteljstva, koje na razini profesionalne radne snage ne može pratiti porast potražnje uzrokovan stanovitim ekonomskim oporavkom ali, neusporedivo više, dugim i snažnim rastom turističkog sektora.
