Svi vodeći botaničari se slažu: Afganistan je kolijevka svjetske proizvodnje narova. Prije nego je postao poznat po talibanima, Afganistan je stoljećima ponosno nosio nadimak Zemlja narova. Indija je najveći svjetski proizvođač narova, ali postoji konsenzus da nigdje na svijetu nema toliko autohtonih sorti i takve kvalitete narova kao u Afganistanu. Mi na Zapadu to uglavnom ne znamo, jer Afganistan većinu proizvodnje oduvijek izvozi u Pakistan i Indiju, u zadnje vrijeme u zemlje Perzijskog zaljeva.
Kvaliteta afganistanskih narova rezultat je topografije i klime, velikih razlika dnevnih i noćnih, ledenih zima i vrućih ljeta, izloženosti suncu na visinama i idealne količine padalina bez ikakvih opasnosti od bolesti. Afganistanom dominira planinski masiv Hindukuš, s više od sto planina viših od 6000 metara. Problem je, međutim, što afganistanski narovi, kako ni sve ostalo, nisu otporni na rat.
Najvažnije područje za uzgoj narova je Kandahar, po kojemu se zove i glavna afganistanska sorta nara Kandahari. Planine koje su NATO-u zadavale toliko muka dok su se u njima skrivali Bin Laden i talibani, zaslužne su za neke od najraskošnijih voćki na svijetu.
Još od sovjetske invazije početkom 80-tih proizvodnja narova u Afganistanu počela je iščezavati. Ljudi su morali iseljavati iz najugroženijih provincija i napuštati voćnjake, a talibani su svoju ekonomiju utemeljili na opijumu. Od 1996. do 2003. godine udjel uzgoja nara u afganistanskoj poljoprivredi značajno je pao, na peto mjesto iza grožđa, badema, marelica i jabuka. Sa 5667 hektara uzgoj se sveo na 2500 hektara, s prosječnim urodom od 8600 kilograma po hektaru u okrugu Dand u Kandaharu do 19.000 u voćnjacima duž rijeke Arghandab.
Afganistan nikad nije mogao proizvesti dovoljne količine narova da bi zaista živio od njih. Komercijalne proizvodnje gotovo da nema, kao ni kultiviranja. Seljaci zasade narove i puste ih da rađaju sami, nema navodnjavanja, gnojenja, obrezivanja ni agronomskih intervencija. Strmine otežavaju proizvodnju, afganistanski narovi rastu između 550 i 1000 metara, sorta Bedana koja se proizvodi u Nangarharu raste iznad tisuću metara.
Kad su Amerikanci i NATO 2000-ih talibane protjerali u Hindukuš, političari su zaključili da bi, uz dovoljne količine i promociju, narovi u Afganistanu mogli postati uspješan biznis koji će normalizirati život u strateški važnim dijelovima zemlje, prvenstveno u talibanskom bastionu Kandaharu. Narovi su dobili novu, izrazito važnu, političku i ekonomsku dimenziju. Ali imali su mali problem. Gotovo 90 posto sve svjetske proizvodnje opijuma odvija se u Afganistanu, zemlji u kojoj četiri petine stanovništva živi u siromaštvu. Kako nagovoriti seljake da spale mak i zasade narove?
Afganistanska je vlada (ova koja je nedavno pobjegla) uspomoć SAD-a i velikih međunarodnih organizacija od Svjetske banke do FAO-a, pokrenula akciju subvencioniranih voćnjaka. Dijelili su sadnice i financirali agronomske usluge. Zanimljivo, među sadnicama koje su dijelili nije bilo nijedne čuvene afganistanske sorte.
Milom i silom, s dosta stranog novca, u Afganistanu je od 2007. do 2009. zasađeno više od 2,5 milijuna novih stabala. Te su godine izvezli oko 50 tisuća tona narova i u Kabulu sagradili tvornicu za proizvodnju koncentrata nara vrijednu sedam milijuna eura. S povećanjem globalne potražnje cijena nara nakon 2009. narasla je s 30 centi na euro i pol po kilogramu. Iako su uspjeli napraviti izvjestan pomak, ozbiljnija komercijalna proizvodnja, s dovoljnim količinama i konzistentnom isporukom, nije se mogla razviti u zemlji nestabilnoj poput Afganistana.
Seljaci su navikli narove uzgajati u malim voćnjacima, prosječno na manje od jednog hektara, pomiješane s drugim kulturama kako bi osigurali hranu za svoje obitelji i manje izgubili ako u njihovim selima opet zarati. Drugi problem su napeti odnosi s Pakistanom, najvećim izvoznim tržištem za afganistanske narove. Tipični opskrbni lanac čine seljak, firma koja ugovara cijenu uoči berbe, pakistanski uvoznik koji je nerijetko i financijer seljaka, tvrtka za pakiranje. Kad se bilo što u odnosima Afganistana i Pakistana zakomplicira, a kompliciralo se često zbog talibanskih uporišta na pakistanskoj strani granice, lanac se remeti i potiskuje cijenu prema dolje.
Seljacima se ne isplati individualno izvoziti zbog preskupog i rizičnog puta po teškom terenu i problema s kojima suočavaju na granicama. Zbog toga su tražili od vlasti da otvori nova, sigurnija tržišta poput Irana, ali od toga nije bilo ništa.
Unatoč svemu, narove se zbog izdržljivosti i ponašanja u transportu smatra jednom od kultura s najvećim potencijalom za razvoj afganistanske poljoprivrede. Godine 2010. potpisan je sporazum kojim je Pakistan afganistanskim izvoznicima narova omogućio besplatan tranzit do Indije. No samo par tjedana kasnije ponovno su počele borbe u Kandaharu i narovi su počeli propadati.
Zamjena opijuma za narove također nije uspjela. Kako god bi vlasti nagovorile kojeg seljaka da hektar ili dva zemlje umjesto maku posveti narovima, talibani bi svoje njive maka povećali za tri puta. Što će s čuvenim afganistanskim narovima biti sada kad su talibani preuzeli Afganistan, nitko ne zna.
U nizu talibanskih obećanja u koje nitko ozbiljan ne vjeruje jest i da će ukinuti proizvodnju opijumskog maka. Sudbinu narova odredit će budući odnosi s Pakistanom. Indiju kao izvozno tržište vjerojatno zasad mogu zaboraviti, kao i Perzijski zaljev.
