Le Zhang rođen je 1984. u kineskoj provinciji Wenzhou. S obitelji je doselio u Italiju kad je imao pet godina. Njegov otac, chef Guoqing Zhang u Milanu je otvorio Bon Wei, jedan od najboljih kineskih restorana u Italiji, koji su redovito posjećivali i velikani poput chefa Gualtiera Marchesija. Le Zhang danas vodi restoran.
Kao gotovo svi kineski restorani u Italiji, Bon Wei se zadnjih mjeseci suočava s dramatičnom bojkotom. Ne pate samo restorani, i ne samo kineski. Ispraznile su se kineske trgovine, kineske tvrtke žale se da im talijanski klijenti otkazuju narudžbe, prazni su i neki japanski i korejski restorani, sushi barovi, ramen barovi.
Situacija s koronavirusom nije transparentno i normalno je da se ljudi boje. Ali fenomen s kojim se u Italiji suočavaju azijski restorani, otkriva nešto mračnije; sumnjičavost i neznanje, nesnalaženje društva u demografskim promjenama i migracijama, rasizam i ksenofobiju koji su u Italiji eskalirali zadnjih godina i koje fašistoidni populisti poput Mattea Salvinija pokušavaju institucionalizirati u političku stvarnost zemlje.
Novinar talijanskog portala Identita Golose Carlo Passera prije nekoliko je dana bio u restoranu Bon Wei. Restoran je bio gotovo prazan. Nakon večere, za stolom mu se pridružio Le Zhang. Passera je njegove riječi prenio u članku koji je postao neka vrsta otvorenog pisma. Prenosimo.
Neku večer, bilo je još rano. Sjedio sam za stolom s majkom i njenom prijateljicom, odlučili smo nešto pojesti prije večernjeg servisa. U restoranu se pojavio par gostiju, prije nego što je bio termin njihove rezervacije. Kad su nas vidjeli – a koga su drugog očekivali u kineskom restoranu – lica su im poprimila čudan izraz, napravili su korak unazad. “Oprostite, pogriješili smo restoran, nismo ovdje rezervirati,” počeli su petljati. To očigledno nije bila istina. Odjurili su kao da smo kužni. Ovakvih je epizoda koliko hoćete. Toliko gorčine!
Cijeli život živimo u Italiji. Rođen sam u Kini 1984, s roditeljima sam ovdje došao 1989, imao sam pet i pol godina. Moj otac Guoqing Zhang veće je bio obišao pola Europe radeći kao kuhar, prvo godinu i pol u Amsterdamu, onda tri godine u Parizu kao pomoćni kuhar svome stricu. Onda je došao u Milano i postao executive chef u Giardino di Giada. Nakon nekog vremena, točnije 2010. godine, moja mama Yuehe Wu rekla je da je možda došao trenutak da otvorimo nešto svoje. U Milanu? To nije htjela. Predlagala je da odemo u neko relativno malo mjesto, manje barem prema kineskim standardima, u prefekturi Wenzhou. Njoj je Milano previše kaotičan. Ja sam još bio mlad, pa su, da bi mi osigurali odrastanje u mirnijoj okolini, odabrali Padovu gdje je već živjela njezina sestra. Jako sam vezan za taj kraj. Igrao sam nogomet, kao veznjak Primaveri del Noventa, serie di Eccellenza. Onda sam slomio bedrenu i lisnu kost i doviđenja.
Još 2010. kad smo otvorili restoran u Padovi, primijetili smo da se ljudi Kad smo 2010. otvorili restoran u Padovi primijetili smo da se ljudi boje ući u lokal zbog Sarsa, iako je epidemija bila prestala sedam godina ranije a i nije imala veze s našom zemljom. Uvijek sam to pripisivao činjenici da je Padova pomalo provincijalan grad, dok sam Milano, gdje smo se doselili prije sedam i pol godina kako bismo otvorili Bon Wei, doživljavao kao mjesto gdje žive ljudi otvorenijeg mentaliteta. Nisam očekivao reakciju s kakvom se danas suočavamo. Moram reći da sam pomalo razočaran.
Ne pričam puno o sebi. rođen samu Kini, Kinez sam, ponosan sam na to, moja osobna iskaznica o tome jasno govori. Ali veliki dio moje zajednice čine imigranti druge generacije, koji oduvijek žive ovdje i potpuno su integrirani. Mislim na svoju zaručnicu Shuye Wu, koja ima 23 godine, rođena je i odrasla pod Madonninom, priča milanskim dijalektom. Ali kada uđe u metro, puno ljudi se ustane i promijeni vagon. To se događa mnogim mojim suradnicima. Izluđuje me to.
Naravno, puno je tu zatucanosti, ponekad i rasizma. Kako se ljudi 2020. mogu tako ponašati? Treba imati poštovanja. Ljut sam zbog svega. Mi smo Kinezi, nismo kliconoše. Moj je otac zadnji put bio u Aziji prije godinu pol dana, u Hong Kongu, u posjeti roditeljima. Usput je tamo proučavao kako modernizirati i inovirati našu visoku kuhinju. Ja u Kini nisam bio sedam godina. .
Da smanje psihozu, preporučili su mi da na restoran stavim veliki natpis na kojemu ćemo naglasiti da praktički su svi sastojci koje koristimo vrhunske kvalitete i nabavljamo ih u Italiji, što je i točno. Nisam to učinio, iz dva razloga. Prvo, zato što se koronavirus ne prenosi hranom, drugo, zato što je to ponižavajuće. U srcu se nekako uvijek nadam da će ljudi ipak shvatiti. Sa zaručnicom i njenim rođakom razvijamo kampanju pod radnim naslovom “Ne bojte se Kineza”. Želim obraniti sve te žrtve koje su podnijeli ljudi poput moga oca i majke, pa i ja.
Nije lako ovih dana. Preko vikenda još stojimo dobro, sala je puna, obilazim stolove kao uvijek. Ali preko tjedna je katastrofa, loše mi je od toga, ovo što nam rade doživljavam kao mučenje: obično ne padamo ispod 50 do 60 couverta dnevno, ali otkad je nastala ova psihoza padamo na manje od pola tog prometa. Po računima, izgubili smo pola gostiju. Mediji teroriziraju ljude, malokoji ih smiruje. Nekidan mi je bio Enrico Mentana (poznati talijanski novinar, direktor talijanskog news programa TG La7), on je uvijek objektivan i uravnotežen, često dolazi ovdje. Na Instagramu je objavio naš meni i status “Hedonistička solidarnost.” Zahvalan sam mu.
Nadam se da će ova glupost brzo proći, da neće stvoriti barijeru među našim kulturama, među ljudima. Uvijek smo se trudili zbližiti kulture, radili smo i s Talijansko-kineskom fondacijom, organizirali smo evente posvećene raznim školama kineske kuhinje. Napravili smo meni koji spaja različite tradicije, s dvadesetak recepata koji se nigdje drugdje ne mogu pronaći. Lijepa ideja, veliki posao koji je pokrenula Mirta Oregna. Ona mi je kao sestra.
Ovdje ću završiti. Ali prije bih volio nešto poručiti: ne bojte se. Mi savjesno radimo svoj posao. Koristimo samo vrhunske proizvode. Jako me boli ovo što se događa u Kini, i u mom rodnom gradu. Često se čujem sa svojom sestričnom: nije im lako, ohrabruju me. Uz njih sam svim srcem. Ali ovdje kod nas, u Italiji, nema rizika. Pomozite nam.
