Badnjak je oduvijek u Zagrebu bio najveseliji dan u godini. Božić je, naravno, svečaniji a Stara godina intenzivnija i nervoznija. No, Badnjak je kroz desetljeća uspostavio svoje posebne rituale koji su iz prosinca u prosinac stvarali one ugodne leptiriće uzbudljivog i zabavnog iščekivanja, kao kod male djece koja vjeruju u Djeda Mraza, ili kod starijih tinejdžera koji se upravo spremaju na prvi ozbiljan dejt.
[adsense_content_v2]
Zagrebački su badnji rituali čvrsto kanonizirani. Ujutro, od deset nadalje, ide se u zadnju kupnju hrane, pri čemu su najvažniji kruh i ribe. To traje negdje do podneva ili malo kasnije. Ovdje je važno naglasiti da Badnjak u Zagrebu nikad nije bio dan za kupnju božićnih darova. Dapače, želite li izbjeći božićnu gužvu u dućanima, parfumerije, robne kuće, trgovine s odjećom, knjižare ili zlatarne najpametnije je obilaziti na Badnjak ujutro, jer svi su već sve kupili dan ranije.
Iza podneva kad je shopping gotov, društva se skupljaju na obavezno badnje piće. Svi su kafići prepuni, troši se više nego inače, uz pića se poslužuju kanapei s bakalarom ili lososom, razmjenjuju se darovi, da bi se iza jedan otišlo na badnji ručak. Badnji ručak u Zagrebu je toliko je popularan da su svi stolovi u Carpacciu i Vinodolu, epicentrima ovog gradskog običaja, rezervirani već u devetom mjesecu.
Poslije veselog ručka odlazi se doma kuhati večeru, najvažniji obiteljski obrok u godini, mnogo značajniji od božićnog ručka jer, budimo realni, za Božić su skoro svi ionako prejedeni i mamurni. Iza večere ide se na polnoćku, a nakon polnoćke u kafiće i barove, dok god tko ima snage. Tako je, dakle, bilo oduvijek ili barem u zadnjih 45 godina otkako dobro pamtimo sve elemente proslave Badnjaka u Zagrebu.
Ove je godine, naravno, sve drukčije. Nema restoranskih ručkova, Zagrepčani baš nisu u feelingu za prekomjerni shopping, a epidemiološke su mjere zabranile i obavezno podnevno druženje po kafićima. Barem naizgled. Jer neki su se rituali održali usprkos koroni.
Prije svega, pred trgovinama s hranom i vinima stvarali su se golemi redovi. Korica je baš kao i lani ostala bez kruha već oko podneva, dok se nešto ranije u jedanaest, red pred Koricom u Martićevoj protezao sve do križanja sa Smičiklasovom. Preko puta, pred Vivatovim vratima, red se nije smanjivao barem dva sata; kao da su svi Zagrepčani koji su planirali otići na badnji ručak odlučili taj novac potrošiti u vinotekama.
No, najviše nas je iznenadio red pred Zlatnom školjkom, susjedskom gostionicom poznatom po bakalaru. Nikad, naime, u Zagrebu ni pred jednim restoranom nismo vidjeli red dugačak dvadesetak ili više metara kao danas iza podneva pred Zlatnom školjkom. Noel je također kuhao desetke kilograma bakalara; chef Bruno Vokal osobno je već ujutro bio u Noelovoj kuhinji da bi nadzirao pripremu najomiljenijeg zagrebačkog božićnog jela. A ni kafići se nisu dali.
Premda ni jedan kafić na potezu između Draškovićeve ulice i Kvaternikova trga nije bio otvoren, na terasama ispred barem šest kafića skupilo se razmjerno mnogo ljudi, uglavnom bez maski, koji su na visoke stolove stavljali boce vina, pjenušaca i žestokih pića, i srdačno nazdravljali za Božić. Policije nije bilo nigdje, premda je riječ o skoro strogom centru grada. I tako se, eto, uz razmjerno masovno kršenje epidemioloških mjera, u Zagrebu održao barem dio stalnih običaja za Badnjak.
