Svi klinci svih generacija obožavaju čokoladne banane. I tako već barem pola stoljeća. Najpopularniju čokoladnu bananu u Hrvatskoj proizvodi zagrebački Kraš. Ona se zove Bananko i uvijek je izložena kraj blagajni većine hrvatskih supermarketa. Godine prolaze, Bananko se ne mijenja, jer kod tisuća i tisuća novih mališana izaziva ovisnost koja počinje prolaziti tek ulaskom u pubertet.
Bananko izaziva ovisnost jer je spojio slatkoću, čokoladu i umjetni, pomalo plastični okus banane koji je djeci prihvatljiviji od okusa i teksture pravog voća. Bananko je jednostavan , blag i posve umjetan proizvod. Bananko, prema Kraševoj deklaraciji, sadrži samo 0,2 posto praha banana. Ledo već dulje vrijeme ima problema sa sastavom svojih sladoleda.
Kad god Ledo pokuša proizvesti premium sladoled to se pretvori u gastronomski debakl, kao u slučaju Kinga s pistacijama, koji nema okus pistacija jer sadrži tek vrlo malu količinu paste od pistacija: pasta od pistacija skup je sastojak koji se očito ne uklapa u Ledove aktualne financijske računice. Ledo, dakle, već godinama nije kadar proizvesti zaista vrhunski sladoled od prirodnih sastojaka.
Baš je zato sladoled Bananko, koji se ovog kišnog proljeća pojavio na tržištu, najkonzekventniji Ledov sladoled unatrag dosta vremena. Sladoled Bananko jednako je umjetan kao i njegov predložak, čokoladna bananica Bananko. I tu nema ništa sporno: Ledo je u formu sladoleda dosljedno i autentično prenio jednu od najpopularnijih hrvatskih čokoladica svih vremena. Ledu se ne može prigovoriti što sladoled koji se zove po banani gotovo da ne sadrži banane, naprosto zato što ni čokoladica po kojoj je napravljen ne sadrži banane.
Bananko je, ustvari, perfektan format za sadašnji trenutak Ledove proizvodnje sladoleda. Naravno da ga više nećemo kupiti, ali smo prilično sigurni da će deseci tisuća djece i ponešto odraslih nostalgičara često kupovati sladoled Bananko.
