Velike europske tržnice od stare Les Halles u Parizu do Boquerie u Barceloni, oduvijek su pratili vrhunski restorani raznih žanrova: od bazičnih tapas barova, marendarnica i bistroa, do roštiljarni sa šezdeset dana odležanim steakovima. Svi su ti lokali namijenjeni i turistima i lokalnim kupcima.
Tržnica Dolac do potresa je bila velika turistička atrakcija. No, tržnica Dolac značajnija je Zagrepčanima nego turistima, i kao najvažnije gradsko mjesto za kupnju svježe hrane i kao autentični znak zagrebačkog identiteta.
Pa ipak, tržnica Dolac već četvrt stoljeća nema ni jedan prihvatljiv restoran. Amfora o kojoj se zadnjih godina puno piše sigurno može pržiti dobru svježu ribu (jer je vlasnik Amfore vlasnik velike ribarske tvrtke) ali Amfora je zapravo špelunka u kojoj se gosti alkoholiziraju od ranog jutra, pa onda neki od njih političare druge nacionalnosti gađaju ostacima hrane kao što se to dogodilo prije tri godine.
Sve ostalo na Dolcu još je mnogo gore; na srednjem restoranskom nivou tržnice Dolac prije par smo godina pojeli aposlutno najžilaviju i najgoru pljesakvicu u Zagrebu. Ta grozna pljeskavica zapravo vjerno zrcali prosječnu kvalitetu hrane u lokalima glavne gradske tržnice.
Najgore od svega jest što je tako bilo oduvijek. Nitko tko je imao novca za pristojnu restoransku hranu, i tko nije želio počeiti piti rakije, Ožujsko i gemište u osam ujutro, nikad se nije ni pokušao hraniti na Dolcu; na Dolcu se uvijek kupovalo, ali se nije jelo.
Osim u pet ili šest godina trajanja Laxa, jedinog dobrog restorana u novijoj povijesti tržnice Dolac. Lax se na Dolcu pojavio početkom devedesetih godina. Radilo se o prvom zagrebačkom deliju. U Laxu ste mogli kupovati izvrsne dimljene losose i daleko najbolje onodobne kruhove, ali ste mogli i sjajno ručati. Zaista sjajno.
Lax se nalazio na srednjoj terasi Dolca s pogledom na ulicu Pod zidom i Trg bana Jelačića. No, vjerni su gosti radije gledali u Laxov impresivni hladnjak, s najsvježijom ribom koja se mogla vidjeti u zagrebačkim ribljim restoranima. Do danas ne možemo zaboraviti glave ogromnih ružnih kirnji koje su se gurale u Laxovoj vitrini. U Laxu smo pojeli prve kirnje u životu i doživotno se zaljubili.
Nigdje drugdje u Zagrebu nismo mogli doručkovati vrhunske, žive, propisno poslužene kamenice kao u Laxu. Doručak u Laxu na putu između redakcije i Sabora, neko je vrijeme bio naš redoviti ritual četvrtkom i petkom.
Dimljeni je losos bio puno finiji od svih dimljenih lososa koji se danas prodaju u Zagrebu ne računajući Bonkulovićevu selekciju, dok su vegetarijanci mogli uživati u lagano kuhanom ili pečenom sezonskom povrću; u Laxu smo prvi put, prije nego u Toskani, probali velike, debele, rebraste, tamnozelene listove kelja pečene na roštilju.
Lax je bio dobar, uspješan, ultramoderan, pa se činilo da ima veliku budućnost. I onda su vlasnici, koji su u međuvremenu na drugim lokacijama u Zagrebu otvorili još pekarnicu ili dvije s divnim tamnim kruhovima, počinili kobnu investicijsku pogrešku.
Povjerovali su u mitove hrvatske tranzicije, pa su zatvorili mali restoran na Dolcu da bi uložili jako puno novca u veliki restoran u zgradi Glumina banke na Sveticama.
Glumina banka propala je prije 2000. godine okružena nizom dramatično neugodnih skandala. Lax je nestao sa zagrebačkog tržišta. A restorane na Dolcu od tada nažalost treba izbjegavati.
