Devedesete su godine za zagrebačku gastronomsku scenu predstavljale višestruko prijelazno razdoblje. Prvo, one su donekle obilježene ratom, što je bitno utjecalo na kvalitetu ponude ali i na fizičku sigurnost u samim restoranima, barem u razdoblju između 1991. i 1995.
[adsense_content_v2]
Drugo, devedesete su označile početak kraja velikih restorana u centru grada poput Tiffanyja, Phoenixa, Altamire i LR-a, koji su u prethodnih desetak godina vladali Zagrebom. Treće, devedesete su najavile dolazak cijele jedne nove plejade hrvatskih chefova, od kojih su najvažniji bili Dino Galvagno, Kruno Veličan i Tom Gretić. I četvrto, u devedesetima su se kroz privatizaciju raspale stare i formirale nove restoranske grupacije, koje i danas postoje. Evo trinaest najvažnijih zagrebačkih restorana iz devedesetih godina.
Paviljon je bio prvi zagrebački fine dining nove generacije. Paviljon je bio smješten u možda najvrednijem interijeru u Zagrebu, imao je izvrsnog chefa Stanka Ercega, i relevantnu međunarodnu vinsku listu. Trajao je petnaestak godina.
Dubravkin put ribara, chefa i restoratera Zdravka Perčina bio je krajem devedesetih uvjerljivo najpopularniji restoran u cijeloj Hrvatskoj, s izvrsnom ribom i fantastičnim velikim rakovima. Bankrotirao je početkom dvijetisućitih.
Prvo Julije Babić a zatim Kruno Veličan, predstavili su Zagrebu modernu i jako hedonističku verziju nouvelle cuisine. Predlažemo Ani Grgić, kad se vrati s porodiljnog, da na meni vrati rezance Bistro. Le Bistro je tijekom rata bio jedno od glavnih gradskih okupljališta diplomata, političara i novinara.
U prvoj polovici devedesetih muzejski je restoran velikog zagrebačkog ugostitelja, pokojnog Drage Vukušića, bio jednako popularan kao što je danas Carpaccio. Riblji dio menija bio je prilično dobar, a ambijent u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt apsolutno senzacionalan.
U prvoj polovici devedesetih Hipodrom je bio jedan od najboljih ribljih restorana u Zagrebu. Hipodrom je spajao živu ribu, rakove i školjke s visokom hotelskom kuhinjom. Nažalost, Hipodrom nije dugo ostao u velikoj formi.
U skučenom podrumu na uglu Kaptola i Opatovine Zdravko Perčin vodio je vibrantnu, uvijek prepunu konobu s odličnom dubrovačkom hranom. Njegove lignje na dubrovački do danas su ostale možda najbolje lignje koje smo probali u Zagrebu.
Klub Maksimir smješten preko puta šume, bio je svakako najmodernije i najduhovitije uređen restoran u Zagrebu. U svojom je boljim godinama Klub Maksimir imao sasvim solidnu vinsku listu, a ni kuhanje nije bilo loše. No, najvažnija je bila atmosfera: iz Maksimira se nije odlazilo prije jedan ili dva ujutro. Klub Maksimir bio je pradjed zagrebačkog gastrotainmenta.
Da nije vrlo brzo propao, luksuzni podrumski lobster station ribarske obitelji s Raba bio bi na prvom mjestu ove liste. Kordić je ostavljao dojam velikog njujorškog ili londonskog restorana visokog stila. Akvariji s jastozima, ekstenzivna vinska karta i cijene koje su plašile i najbogatije; sve je to izazivalo strahopoštovanje.
U devedesetim se godinama Okrugljak bio nametnuo kao jedna od vodećih hrvatskih restoranskih institucija. Mnogi stalni gosti iz onog vremena i danas redovito posjećuju Okrugljak.
U prvoj polovici devedesetih u Klubu književnika zaista se vrlo dobro jelo i još bolje pilo: vinska je karta bila puna Movijinih i Simčičevih vina. Poslije promjene vlasnika Klub književnika pretvorio se u prosječnu gostionicu.
Đuro Miladin, brat legendarnog Pere sa Šalate i direktor Esplanade, otvorio je ovaj luksuzni fine dining sredinom devedesetih godina. Hrana, na rubu klasične hotelske visoke kuhinje, bila je veoma dobra, servis izvrstan, ambijent s pogledom na Trg neodoljiv, ali restoran se nije primio, pa je brzo zatvoren.
U devedesetim godinama cijeli je Zagreb htio jesti na Gračanskoj cesti. Stari Puntijar povjesničara zagrebačkog ugostiteljstva Zlatka Puntijara bio je, uvjerljivo i zasluženo, daleko najpopularniji gračanski restoran.
U poznatom podrumu u Hebrangovoj Zdravko Perčin otvorio je svoj prvi zagrebački restoran. Riba je bila uobičajeno odlična, vina grozna, cijene šire prihvatljive a atmosfera zarazna. Ni jedan pregled restoranskih devedesetih u Zagrebu ne smije izostaviti Perčinovu Karaku. Kasnije se u tom prostoru izmijenilo više nevažnih restorana.
