“Što ja sve moram slušati… Ponekad pomislim da se kupci ovdje ponašaju kao da su kod doktora, psihijatra… Naprosto, morala sam se naučiti da se isključim i sliježem ramenima. Kroz jedno uho unutra, kroz drugo van,” požalila nam se jučer gospođa srednjih godina, prodavačica na suhomesnatom odjelu u supermarketu u susjedstvu.
Povod je bio posve bizaran , ali neugodan: Oko šest popodne, dok ispred vitrine s pršutima, kulenima i šunkama nije bilo nikakve gužve, jedna je mlada žena počela vikati na nekog muškarca srednjih godina a zatim i na prodavačicu, zato što je gospođa tog muškarca navodno poslužila preko reda (premda reda nije bilo, samo njih dvoje ). Onda je on također počeo vikati , pa je iz protesta odustao od kupnje i ljuto otišao na drugi odjel.
Takve scene u zagrebačkim supermarketima nisu prečeste, ali se događaju. U Konzumu na Kvatriću više smo puta gledali i slušali nezadovoljne kupce kako viču na blagajnice zbog dugih redova za koje, međutim, nisu krive blagajnice, nego disfunkcionalno uređenje tog dućana, koje tjera kupce da stanu u red desetak i više metara prije blagajne. U drugim se lokalnim supermarketima kupci povremeno otresaju na blagajnice kada ne uspijevaju realizirati razne popuste za koje misle da na njih imaju pravo, ili kad im kroz POS ne prolaze kreditne kartice.
Katkad se cijeli red pred blagajnom počne ponašati nervozno, kao da je blagajnica kriva zato što kupcu ne radi kartica, pa svi moraju dulje čekati. Prije dva dana u Konzumu u sjevernom dijelu grada jedna se mlada mama tek na blagajni, dok je plaćala, sjetila da je zaboravila kupiti sir, pa se, bez da se ikom obrati, samo okrenula i odšetala natrag po sir, puštajući blagajnicu i cijeli red da čeka dok ona ne završi kupnju. Ljudi u redu su, naravno, ljutito pitali blagajnicu zašto to dopušta.
Posao blagajnica i prodavačica u supermarketima vjerojatno je najpodcjenjeniji u cijeloj industriji hrane i pića (trgovina je, naravno industrija za sebe, ali je i esencijalni segment industrije hrane i pića). S jedne strane, u dijelu trgovine, osobito u domaćim trgovačkim lancima, plaće su još uvijek vrlo niske, premda zadnjih godina stalno rastu (u stranim lancima plaće znaju biti iznad državnog prosjeka). S druge strane, prodavači i blagajnici moraju odraditi puno radno vrijeme, bez mogućnosti da popiju kavu (osim tijekom pauze), telefoniraju ili surfaju, što se može u većini drugih profesija.
Prodavačice i blagajnice, za razliku od konobara ne dobivaju napojnice, pa im je plaća koja negdje iznosi četiri, a negdje osam tisuća kuna, jedini izvor prihoda. A njihov posao nije toliko jednostavan kao što izvana može izgledati; dapače, taj posao postaje kompleksniji sa svakodnevnim širenjem ponude u supermarketima .
Naposljetku, njihov posao podrazumijeva svakodnevni kontakt sa stotinama ljudi, koji ne bi smjeli otići nesretni iz dućana, jer je dućanu u interesu da mu se kupci vrate. I na sve to još dolaze povremeni ispadi nervoznih kupaca, koje prodavačice i blagajnice moraju šutke tolerirati. Posao blagajnica i prodavača u supermarketima zaista se doima kao najpodcjenjeniji posao u cijelom prehrambenom sektoru (osobito za radnice zaposlene u domaćim lancima). Najmanje što kao kupci možemo učiniti, jest da se prema njima ponašamo pristojno i s poštovanjem.
