Mjesto radnje: Kuhinja nedavno otvorenog zagrebačkog restorana.
Vrijeme radnje: rana večer, usred servisa
Glavni junak: mladi neafirmirani kuhar, koji je do jučer bio sretan i zadovoljan što može sudjelovati u novom, gastronomski i poslovno ambicioznom projektu.
Zaplet: Mladi kuhar u jednom trenutku, usred servisa, kaže chefu: “Oprostite, ja više ne mogu. Srce mi je na 60 posto.”
Zabrinuti chef pita: “A što ti je? Trebaš li doktora?”
Mladi kuhar odgovara: “Ne razumijete. Nisam bio kod doktora. Nemam dijagnozu. Meni je, naprosto, srce na 60 posto.”
Epilog: Mladi chef sa srcem na 60 posto odlazi iz restorana i više se ne vraća na posao.
Idući tjedan šalje molbu za posao u jedan drugi popularni zagrebački restoran. Chef tog restorana pita chefa prvog restorana za preporuku. Chef prvog restorana prirodno uskraćuje preporuku. Mladi se kuhar ne živcira, jer zna da će naći nešto na moru.
Ova je anegdota potpuno točna. Dogodila se nedavno i ukazuje na jedan od tri najveća problema hrvatskih mlađih kuhara (druga dva su droga i loše ugostiteljske škole). Riječ je o mentalnoj nespremnosti da se profesionalno posvete svom poslu.
Posao restoranskog kuhara fizički je veoma težak, jako stresan i strahovito odgovoran. Restoranski kuhar svakodnevno hrani desetine i stotine ljudi. Samim time, on je suodgovoran za zdravije svih svojih gostiju.
Da ne govorimo o odgovornosti za zadovoljstvo gostiju, o suodgovornosti za financijske rezultate (kad kuhar postane chef) i o činjenici da se radi o eminentno javnom poslu, koji može izazvati trenutne reakcije javnosti.
Zbog svega toga kuhar na poslu mora biti jednako fokusiran kao liječnik. Kako biste reagirali da vam liječnik kad mu dovedete dijete s visokom temperaturom, kaže: “Sorry, danas sam na 60 posto” ? Kuharski posao zahtijeva ozbiljne, izdržljive profesionalce. Svi slabosrčani kuhari morali bi razmisliti o promjeni zanimanja.
