Dosljedno sebi, chefica Hiše Franko Ana Roš svojim gostima i poslovnim partnerima za Božić nije poslala generičku čestitku s najboljim željama. Napisala je vrlo osobno i direktno pismo, u kojemu iz kuta osobnog iskustva ali i statusa jedne od najboljih chefica na svijetu, ponovno otvara jednu od najtežih tema suvremene restoranske industrije – rodnu diskriminaciju.
Diskriminacija žena u restoranskom biznisu nije neka trendovska rasprava o političkoj korektnosti niti aktivističko pitanje. Riječ je o dubinskom, sistemskom problemu koji ozbiljno ugrožava napredak industrije, jer je odvaja od samih njenih korijena i zanemaruje potencijal golemog bazena talenata i sposobnosti.
Ana Roš spada među fanatično posvećene profesionalce među chefovima. Hiša Franko ima neograničene ambicije i visoke kriterije. Ali Roš i njen suprug Valter Kramar restoran nastoje voditi kao osviještenu zajednicu koja omogućava razvoj i zaposlenima i lokalnom okruženju, ne kao biznis koji sve podređuje interesu i konvencijama. Može li se takav vrijednosti sustav proširiti na cijelu restoransku industriju, u svojevrsnoj božićnoj poslanici pita se chefica Ane Roš. Prenosimo u cijelosti.
Kobarid i dolina Soče još su u kišnom raspoloženju. Umjesto da slavimo bijeli Božić, očekujemo temperature oko petnaest stupnjeva i prvo proljetno cvijeće. Božić je i trenutak za razmišljanje. Iza nas je duga i intenzivna godina. Puno sjajnih dana i puno velikih osjećaja. Neke smo i podijelili s vama.
Ali ove je godine bilo i trenutaka koji su me rastuživali i stvarali mi osjećaj nemoći. Riječ je o meni, kao ženi u ovom ludom svijetu, svijetu tetovaža, kitchen bitches, noževa i ambicija. Ja sam kovrčava plavuša i kad ne radim mogu cijelu noć plesati u štiklama, obožavam shopping i šminkam se (uključujući ruž) svaki dan. Ja sam mama dvoje prekrasne djece, imam divnog psa i ludu mačku. Mogla bih biti jedna od cura iz serije Seks i grad, Bridget Jones ili tek prosječna žena u 40-tima koja svakodnevno pokušava prkositi neumitnom starenju.
Ali dok radim, i dok kuham, dok vodim svoj tim, ja nisam ni žena ni muškarac. Ja sam posvećeni chef. Radoholičarka. Ja sam jedna od onih chefova koji mijenjaju (pre)više jela godišnje i duboko sam svjesna svoje okoline i sezona. Zato me plaši kad shvatim da većina Vas hranu u Hiši Franko opisuje kao ugodno iznenađenje i iskustvo “daleko iznad Vaših očekivanja.” A što biste očekivali od chefice koja kuha u jednom od najpoznatijih restorana na svijetu?
Željela bih da naši gosti u Hišu Franko dolaze s vrlo visokim očekivanjima. Očekujem da budu znatiželjni prema onome što radimo. Povijesno, evolucija naše industrije je, čini se, bila muška domena. Što više naglašavamo manjak žena u industriji, što se više romantiziramo, manje nas ozbiljno shvaćaju i manje cijene. Kao chef i žena, smatram da je pogrešno da naše sudjelovanje na eventima i večerama razmatraju samo zbog mišljenja javnosti. Važno je ženama dati prostor i vidljivost i počašćena sam i zahvalna za oboje. Ja sam jedna od onih koje su se izborile za to. Ali boli me način na koji se to ponekad doživljava. Ženska kvota kao “poklon” i ženska kvota kao “društveni izbor” su manipulacija i konstrukt. Diskriminacija.
Hoćemo li ikada pronaći pravi put? Osloboditi svoja srca i um? To su moje božićne želje.