U Zagrebu bi se do kraja listopada trebao otvoriti vrlo ambiciozni fine dining restoran, pod vodstvom jednog od najuglednijih hrvatskih chefova. U prvom nacrtu menija što smo ga jutros pročitali, nalaze se i ćevapčići, malo drukčiji od onih iz vaše susjedne roštiljarne, ali ipak ćevapčići. U Opatiji bi se uskoro trebao otvoriti također prilično ambiciozan grill restoran, koji će, uz black angus steakove i janjeće kotlete, pripremati i ćevape. Pojave li se doista ćevapi na jelovnicims ta dva, izrazito upmarket restorana, moći ćemo govoriti o velikom povratku tog bosanskog (i balkanskog) identitetskog jela u hrvatsku kuhinju. I to u fine dining, gdje ih nikad nije bilo.
U osamdesetim je godinama Zagreb bio prepun ćevabdžinica. Kasnije je taj format street/fast fooda de facto izumro, pa su ćevapčići ostali ograničeni na roštiljarne. Istodobno, većina klasičnih restorana koji drže i jela s roštilja, makli su ih sa svojih jelovnika, valjda kao niži žanr pečenog mljevenog mesa. Nadalje, već se više od desetljeća provodi propagandna akcija protiv ćevapa u turističkoj restoranskoj ponudi: ćevapi su, dapače, postali simbiol svega lošeg i neautentičnog u hrvatskim turističkim restoranima (s obzirom na prevladavajuće nisku kvalitetu, taj su imidż donekle i zaslužili). Da bi se sada vratili u velikom stilu, u kontekstu u kojem se nikad nisu pojavljivali.
