U utorak oko osam navečer donja, prema Atriju otvorena sala restorana Theatrium, bila je puna doslovno do zadnje stolice. Mi smo sjedili u gornjoj blagovaonici i promatrali četrdesetak veselih ljudi kako uživaju u izvrsnom kuhanju Filipa Horvata i njegova tima. Više od četrdeset gostiju u utorak navečer više je nego dobar rezultat za fine dining restoran u Zagrebu. Ok, tako nije svake večeri, ali svejedno ohrabruje.
Prije dva tjedna, oko tri popodne sjedili smo u Noelu i kušali jela koja je Goran Kočiš pripremio s različitim Salvelinim uljima za naš godišnji prilog o maslinovu ulju. Između tri i pet Ivan Jug primio je najmanje osam rezervacija, uglavnom na engleskom i uglavnom za veći broj gostiju po rezervaciji, što sugerira da su eurobirokrati počeli trošiti u zagrebačkim restoranima. U svakom slučaju, u ta dva sata Noelova se knjiga rezervacija napunila za iduća dva dana. Tvrtko Šakota u Navu svakodnevno hrani dvadesetak ljudi; gospodin Šakota ne želi ( i ne može) primiti više gostiju.
Poslije vrlo lošeg siječnja, čini se da je fine dining u Zagrebu ipak uspio zaživjeti. Osobno smo se uvjerili da tri od sadašnjih pet zagrebačkih fine dining restorana vrlo dobro rade navečer. Esplanadin Zinfandel uvijek može računati i na hotelske goste, dok popunjenost restorana ManO2, koji je hendikepiran nevečernjom lokacijom u Green Goldu, još moramo provjeriti.
Naravno, i Theatrium i Noel imaju problem s ručkom, jer se zagrebačka publika koja redovito ruča u restoranima, i dalje plaši raznih značajki koji se često pogrešno pripisuju fine diningu.
No, zasad definitivno postoje jake naznake da bi zagrebačka fine dining scena uistinu mogla zaživjeti. Usput govoreći, večera u Theatrumu bila je izvrsna: osobito crveni špageti s kavijarom, buča s ježincem, i jedno jelo od kelja i korjenastog povrća, posvećeno norveškim danima chefa Horvata.
