Ovih smo se dana vozili starom Jadranskom magistralom od Zadra do Šibenika. I ondje je, naravno, baš sve prepuno. Gusto parkirani auti uz plaže kraj ceste svjedoče u golemim gužvama, baš kao i redovi u trgovinama i bezboj turista u kupaćim kostimima i kratkim hlačama koji pretrčavaju cestu kako bi iz svojih apartamana stigli do mora. Međutim, taj se dio obale dramatično razlikuje od Istre ili od Kvarnera, ili od Dubrovačkog primorja i otoka.
Uz staru cestu prema jugu nižu se naselja bez ikakve urbane definicije, s milijun zlatnih malina za najgoru arhitekturu na svijetu. Dojam koji ta mjesta ostavljaju još je obilježen mirisom rata. Ta se mjesta toliko dramatično razlikuje od prekrasnih starih jezgri obližnjih gradova Šibenika i Zadra, da vam se katkad čini da se ne nalazite u istom dijelu zemlje, ili u istoj zemlji uopće.
Nije, naravno, riječ samo o ružnim i kičastim kućama, ni u zapuštenim trgovinama i kafićima koji podsjećaju na osamdesete godine prošlog stoljeća. Cijelo to područje ne posjeduje nikakvu ozbiljnu restoransku infrastrukturu, pa je stoga zaista fantastično ono što Rudi Štefan u Šibeniku izvodi s Pelegrinijem. Ne računajući Pelegrini i nekoliko murterskih i kornatskih restorana, ugostiteljski standardi tog dijela srednje Dalmacije zaostaju za ostatkom obale barem desetak godina. Isto vrijedi i za hotelske standarde.
U Šibeniku smo spavali u vrlo ugodnom Life Palace hotelu, smještenom u strogom povijesnom centru grada, stotinjak metara hoda od Katedrale. F&B tog inače dobro zamišljenog hotela, na razini je socijalističke ponude prije početka rata. Primjerice, na listi pića u hotelskom kafiću navode se dvije vrste koktela. Alkoholni i bezalkoholni. Zadar, pak, nema niti jedan pristojan hotel osim resorta Falkenesteiner (Bastionu treba temeljito preuređenje). O drugim mjestima da i ne govorimo.
Slična je situacija s vinarijama. Dok je u Istri obilazak vinarija već desetljećima neizostavna turistička atrakcija, u srednjoj Dalmaciji osim Alena Bibicha nitko ne želi pokazati svoju vinariju, ili barem ne želi reklamirati posjete vinarijama, što je šteta, jer zadarsko i šibensko zaleđe iz godine u godinu proizvode sve zanimljivija i relevantnija vina. Turizam od Zadra do Šibenika još je u predprofesionalnom stanju. Iznimke su tek Pelegrini i par ambicioznijih restorana, pa nekoliko otvorenih festivala kao što je Garden u Tisnom, ili hoteli kao D Resort u Šibeniku.
A Zadar i Šibenik uistinu su prelijepi gradovi koje posjećuje bezbroj turista. Njihova su zaleđa atraktivna, njihovo more prilično neodoljivo, dok Kornati i Krka spadaju među najatraktivnije hrvatske turističke destinacije. Primjer poteza od Zadra do Šibenika pokazuje koliko hotelska neizgrađenost može biti fatalna za razvoj turizma.
Kad se u Zadru otvori Hyatt, i ako se u Šibeniku i oko Šibenika otvori bar nekoliko zaista ozbiljnih hotela s pet ili četiri zvjezdice, takva će infrastruktura dramatično promijeniti ugostiteljske standarde i dovesti nove, često drukčije goste. Novi će gosti kreirati ambiciozniju ponudu, vinarije će se boriti za turiste, a barovi, trgovine i bistroi ugledat će se na Split kao na najbliži uzor pametnog biznisa vezanog uz turizam. Zadar i Šibenik, njihovi otoci i zaleđa, još su djevičanski teritorij hrvatske turističke industrije. Oni, međutim, imaju jednako snažan potencijal kao Split i Istra, Kad bismo investirali u hotele ili restorane na moru, Šibenik i Zadar danas bi bili uvjerljivo prvi izbor za ozbiljno, veliko ulaganje.
