Prošlog su tjedna na Kongresu hotelijera predstavljeni rezultati projekta Benchmarking hrvatskog turizma. Riječ je o projektu iza kojeg stoji niz domaćih institucija povezanih s turizmom i u kojem su, među ostalim, obrađeni podaci o financijskim rezultatima popunjenosti hotela. U nizu važnih zanimljivih podataka, dva donekle povezana osobito upadaju u oči. Ove su godine hoteli s pet zvjezdica postizali prosječnu cijenu od 199 eura po sobi, no još je važnije što su hoteli s pet zvjezdica zabilježili najveći porast cijena u usporedbi s lanjskom godinom.
Drugo, hoteli na Kvarneru postizali su prosječnu cijenu od svega 86 eura, dok su hoteli u Dalmaciji imali prosječnu cijenu od 129 eura po sobi. Ovi podaci ukazuju na potpuni debakl kvarnerske turističke politike na što, uostalom, upozoravamo otkako smo pokrenuli Kult Plave Kamenice. Zašto je, dakle, Kvarner čak 43 eura jeftiniji od Dalmacije,ali i 14 eura jeftiniji od Istre?
Zato što kvarnersku turističku politiku obilježavaju prosječnost i nedostatak bilo kakvih ozbiljnih ambicija (ovdje ne računamo Mali Lošinj, koji je posvećen pravom visokom turizmu, i koji je u tom segmentu vjerojatno najbolji u Hrvatskoj). Evo kako se manifestira kvarnerska prosječnost i neambicioznost.
Prvo, na cijelom tom području, osim Navisa i Bevande, ne postoji ni jedan vrhunski hotel. Drugo, ni jedna hrvatska turistička regija nema toliko lažnih hotela s pet zvjezdica kao opatijska riviera. Treće, glavna kvarnerska hotelska kuća, Liburnia Hoteli, godinama provodi politiku hotela s četiri zvjezdice. Analize, međutim, pokazuju da najviše rastu cijene soba s pet zvjezdica (ali onih bar donekle pravih).
Četvrto, i druge kvarnerske turističke tvrtke drže se politike četiri ili čak tri zvjezdice, pa je tako, primjerice, u Opatiji prije nekoliko godina otvoren vrlo pristojan hotel Royal u vlasništvu Amadrie, koji je dizajniran za četiri zvjezdice. Graditi novi, veliki hotel u centru Opatije a ne ići na pravih pet zvjezdica, primjer je mediokritetskog pristupa prema destinaciji, ali i mediokritetske atmosfere u samoj destinaciji.
Peto, kvarnerski se turistički sadržaji baziraju ili na raznim pučkim feštama, što je dosadno skoro svakome osim mještanima, ili na podražavanju starinskih identiteta destinacija poput raznih habsburških maskerada u Opatiji, što je zanimljivo valjda jedino austrijskim i njemačkim penzionerima. Na Kvarneru modernih i atraktivnih turističkih sadržaja naprosto nema.
Šesto, nedostatak dobrih hotela, nepostojanje ambicije da se grade luksuzni hoteli i nedostatak bilo kakvih stvarno atraktivnih turističkih sadržaja gotovo da su eutanazirali lokalnu gastronomsku scenu. Okej, Kvarner ima Plavi podrum, Johnson, Navis, Dragu di Lovrana i Rivicu kao vrhunske restorane te nekoliko vrlo dobrih konoba, ali za područje koje je zapravo predgrađe Zagreba i predgrađe Ljubljane, i predgrađe Italije, to nam se ne čini dovoljnim. Uostalom, vlasnici tih najambicioznijih kvarnerskih restorana najbolje znaju koliko im nedostaju hotelske kuće poput Jadranke ili Maistre.
I sedmo, Rijeka kao prirodno središte Kvarnera, izrazito je antituristički grad, ne samo zato što u Rijeci nema ni jednog bar donekle ozbiljnijeg hotela, nego zato što je atmosfera u Rijeci protuturistička. Lako je steći dojam da Rijeka turizam smatra ponižavajućim, trećerazrednim poslom. Kombinacija svih ovih faktora dovela je da činjenice da Kvarner, eto, postiže uvjerljivo najniže cijene hotelskih soba na cijelom Jadranu. Ne vidimo, nažalost, ni najmanje naznake da bi se tu nešto moglo promijeniti.
