Hrvatska prehrambena industrija u zadnjih je pet godina u mnogočemu dramatično napredovala. Plave tune iz uzgajališta na Kornatima i na Ugljanu postižu senzacionalne cijene na svjetskim tržištima . Maslinova su ulja najbolja na svijetu. Marikultura bijele ribe bilježi rekordne izvozne rezultate.
[adsense_content_v2]
Kvaliteta kobasica i salama raste iz godine u godinu, predvođena vrhunskim kulenima. Proizvodnja sireva ponekad je impresivna, a Ledovii sladoledi nisu ništa lošiji od stranih sladoleda u istoj kategoriji.
Nasuprot tom stalnom usponu koji veseli, pojedini važni segmenti prehrambene industrije dramatično zaostaju. Evo sedam najgorih primjera.
Hrvatska ima nekoliko velikih industrijskih pekara od kojih su dvije u vlasništvu međunarodnih fondova. Supermarketi sami peku svoj kruh. U stvarnosti, hrvatska proizvodnja kruha i peciva uopće ne postoji. Barem 70 posto kruha i peciva koji se prodaju u samoposluživanjima i u pekarnicama dolazi zamrznuto iz Poljske i drugih istočnoeuropskih zemalja. Neki hoteli s pet zvjezdica prodaju zamrznuta peciva iz Francuske.
Hrvatska pekarska industrija potpuno je devastirana. Mali projekti poput Korice, Kroštule i Bread Cluba ne mogu promijeniti žalosno stanje hrvatske industrije kruha.
Pršut, tradicijski gastronomski proizvod kojim se jednako ponose Sveti Petar u Šumi i Pakovo Selo, opravdano je postao predmet ismijavanja potrošača koji se barem malo razumiju u suhu svinjetinu. U Hrvatskoj trenutno ne postoji nijedan proizvođač pršuta čiji su pršuti široko dostupni a da imaju barem donekle korektan okus i teksturu pravog pršuta.
Sumrak hrvatske pršutarske scene, koji se ogleda i u činjenici da su pršuti postali prosječno jeftiniji od kulena premda puno duže dozrijevaju, vjerojatno je najtužniji pojedinačni događaj na hrvatskoj poslijeratnoj gastronomskoj sceni. Hrvatska industrija pršuta pretvorila se u preradu zamrznutih svinjskih butova iz Mađarske, Danske i Nizozemske.
Ne računamo li bifteke koji mogu biti jako dobri, svi drugi industrijski proizvedeni hrvatski steakovi nejestivi su ili tek rubno jestivi. Oni su suhi, često puni kolagena i elastina, i nikakvo im dozrijevanje ne pomaže. Još manje im pomažu kisele marinade (one koje doista omekšavaju meso zna pripremati tek nekoliko chefova u cijeloj Hrvatskoj). Hrvatska industrija goveđih odrezaka nije uspjela riješiti neugodan problem žilavosti svojih proizvoda.
Super je što imamo Taman, ali Taman je mikromanufaktura koja, nažalost, ne utječe na nacionalnu industriju čokolade. Nacionalnu industriju čokolade definira isključivo Kraš, koji već tridesetak godina nije proizveo vrhunsku i široko dostupnu čokoladu. . Lani smo probali par izvrsnih Kraševih tamnih čokolada koje se prodaju u velikim formatima, i koje nikad nisu ušle u širu distribuciju.. Kraš bi se, želi li ostati konkurentan, morao ugledati na Lindt i njegove standarde. Umjesto toga Kraš prati Milku koju je ionako nemoguće pobijediti.
Hrvatska industrija tjestenine uopće ne postoji. Pogledajte etikete na policama supermarketa. Hrvatskih je vrlo malo. Nekoliko manjih tvornica ili čistih zanata poput Paste Perica tu ne mogu ništa promijeniti.
U Hrvatskoj se na masovnijoj razini, ne proizvodi nijedan bar donekle prihvatljiv ocat.
Hrenovke su neodoljiv proizvod, koji se kod nas uglavnom pravi od mesnih ostataka. Niti jedna hrvatska velika mesna industrija ne proizvodi hrenovke koje po sastavu možemo smatrati kvalitetnom mesnom prerađevinom.
