U Hrvatsku je, kažu završne statistike, ove godine doputovalo oko 18,5 milijuna ljudi .Tu ozbiljno brojnu turističku armiju treba nahraniti. Šteta je što ni privatni poduzetnici ni korporacije u pojedinim istaknutim turističkim središtima ne ulažu previše energije u podizanje kvalitete i raznovrsnosti restoranske ponude. Riječ je, uglavnom, o kombinaciji niza faktora, koji onemogućuju stvaranje relevantne restoranske scene. Evo kratke liste turističkih gradova bez vrhunskih restorana.
Gledajući broj noćenja, Poreč spada među šampione hrvatskog turizma. No, struktura porečke hotelske ponude svodi se na tri zvjezdice ili na lažne četiri zvjezdice, što znači da Poreč naprosto nema turiste koji bi podržavali ambicioznije restorane. Tako je zapravo bilo oduvijek. Masovni, industrijalizirani, prosječni turizam i zaista dobra hrana najčešće ne idu zajedno, pa je Poreč tek s vremena na vrijeme imao pokoji ambiciozniji restoran (lani nam je Sveti Nikola ostavio solidan dojam). Šteta za tako lijep grad.
Zadar je jedan od najljepših hrvatskih gradova, čiji turizam kontinuirano raste. To, međutim, nije pomoglo zadarskim restoranima, koji se uglavnom dijele na fast food i street food, loše primjere bistrologije i starinske riblje restorane poput Barba Nike, uz pokoji fejkani fine dining, kao što je Foša. Upmarket bistro Pet bunara doima se kao najinteligentnije vođeni zadarski restoran.
Za razliku od susjednog Lošinja koji je postao relevantna gastronomska destinacija, na Cresu gotovo da i nema restorana. Prije godinu i pol ručali smo u navodno najboljem ribljem restoranu na otoku koji nam je preporučila jedna uspješna zagrebačka poduzetnica, stalna creska gošća. U toj jednostavnoj gostionici ljudi nam jedno petnaestak minuta nisu htjeli dati buteljirano vino jer su inzistirali na svom kućnom, a jedno pola stvari s menija nije se moglo naručiti. U atraktivno uređenom restoranu creske marine ovog su nas ljeta ponudili s par teških zimskih jela…i tako dalje. Cres ostavlja dojam kao da se ondje nitko ne želi ili ne zna baviti ugostiteljstvom. Iznimku čini tek nekoliko vrlo solidnih ribljih restorana na plažama.
Kad smo ovog ljeta jednog mladog, pametnog i uspješnog motovunskog vinara pitali gdje bi mogli ručati, čovjek je zavrtio glavom i iskreno rekao: ”Zapravo, nigdje u blizini.” Zaista, osim luksuznog restorana Zigante u Livadama, svaki naš pokušaj da ručamo ili večeramo u Motovunu unatrag petnaestak godina, pretvarao se u niz neugodnosti poput posjeta jednoj konobi na ulazu u stari grad, gdje su nam servirali kvazirižoto s konzerviranim listićima tartufa. Budući da je Motovun središte istarske tartufarske scene i jedno od središta istarske vinske industrije, nadamo se da će se sadašnja situacija uskoro drastično promijeniti.
