U četvrtak popodne u Dežmanu u prolazu Tuškanac proveli smo oko 45 minuta. U tih 45 minuta oba su konobara dvaput napustila bar i otišla petnaestak metara dalje do izloga bivšeg Eurokaza odmah iza antikvarikata Brala, da bi zapalili cigaretu. Dečki su imali dobar pogled na terasu svog radnog mjesta, ali su svejedno dvaput u 45 minuta ostavili bar potpuno praznim. Što je zaista nevjerojatno.
Takav odnos prema poslu u Dežmanovu slučaju ne zahtijeva, međutim, momentalne otkaze nego samo precizno govori o stanju u kojem se Dežman trenutno nalazi. A Dežman bar se, nažalost, žestoko i brzo raspada. On se urušava snagom zagrebačkog potresa.
Odlazak konobara s posla usred radnog vremena nije toliko dokaz njihova nemara već je ilustracija činjenice da Dežmanom trenutno nitko ne upravlja.
Uostalom, što da ta mlada gospoda i rade na poslu kad je u četvrtak između 16 i 30 i 17 i 15 po prekrasnom kasnosvibanjskom vremenu, od tridesetak stolova na Dežmanovoj terasai zauzeto ih je bilo točno tri.
Dežman bar u sunačnom danu kasnog svibnja, poslije završetka uredskog radnog vremena, radi sa samo deset posto kaapciteta. Točno, tužno i skandalozno. No, to je samo jedna od tužnih činjenica o aktualnom stanju Dežman bara.
Počnimo od vitrine na šanku, koja je u boljim vremenima bila prepuna slatkih i slanih snackova. Danas ondje nije bilo ničega osim jedne torte i hrpe jabuka i naranči. Na crnim pločama na zidu preostala su dva-tri natpisa za doručak (doručak u pet popodne?!) i jedan posve prazan prostor na kojem je zaostala tek riječ plata, valjda iz vremena kad je Dežman nudio razne plate sireva i suhog mesa.
Vinska je ponuda blizu katastrofalnoj. Dežman je ne tako davno točio svoj kućni pjenušac i dvadesetak relevantnih vina. Sada toči samo dvije vrste prosecca od kojih je jedna prilično jadna, i jedan dobar loirski pjenušac koji je vjerojatno ostao iz starih vremena.
Među bijelim vinima nema ničeg vrijednog pažnje osim Sonate i Medee. Ali su nas zato ponudlili Škorinom Graševinom, što je valjda ovih dana nešto najviše kontraindicirano u Zagrebu, budući da niti jedan političar unatrag 30 godina nije toliko strastveno izvrijeđao Zagreb i Zagrepčane kao ovaj raspjevani proizvođač osrednje graševine.
Za koktele se nismo usudili ni pitati; Dežman Mini bar, svojedobno najmbicizoniji koktel bar u Zagrebu, već je davno zatvoren. Kad se otvorio prije petili šest godina, Dežman je simbolizirao poletno, ambiciozno i stručno ugostiteljstvo.
Današnji Dežman simbolizira sve moguće probleme u neuspješnijem dijelu zagrebačkog ugostiteljstva. Ponuda pića je grozna, konobari su siroti amateri koji ne znaju ništa o svom poslu, atraktivnih detalja poput raznih snackova više nema…Na kilometre je vidljivo da Dežmanom nitko ne upravlja.
Vlasnik se vjerojatno može obraniti i od ove vrste kritike ponekom fotografijom Dežmana u subotu u podne, kad je terasa vjerojatno prepuna. No, takve su fotografije samo prikrivanje stvarnosti, jer je u subotu oko podneva baš sve u Zagrebu prepuno pa kako neće biti lokal koji povezuje strogi centar s Tuškancem?
Ali, takve fotke i dojam subotnjeg pića prije ručka ne mogu prikriti činjenicu da Dežman više ne valja i da su loš izbor pića, nebriga o lokalu i amaterski servis rastjerali većinu gostiju.
