Gotovo da ne znamo nikoga iz prehrambene i vinske idnustrije tko već nije prebolio koronu. Usprkos radu od kuće, lockdownima i epidemiološkim mjerama, taj se dio radne populacije pokazao iznimno izloženom širenju virusa.
Za razliku od profesionalaca iz restoranske i hotelske industrije, koji se zasad doimaju puno zaštićeniji. Možda je, međutim, stvarno riječ samo o dojmu, jer je logično da ugostitelji i hotelijeri, s obzirom na prirodu svog biznisa, ne žele govoriti o zarazi.
Činjenica je u svakom slučaju da je jedna od prvih žrtava korone u Hrvatskoj bio Nino Kernjus, vlasnik popularne konobe Astarea u Brtonigli. Od korone je umro i vlasnik jednog poznatog zagrebačkog kafića.
Prvi vinar koji je javno govorio o bolesti bio je Moreno Coronica . Prošlog je proljeća cijela njegova obitelj dobila covid 19, a Coronica je neko vrijeme boravio u bolnici. U drugom je valu covid 19 ostao masovna pojava među hrvatskim vinarima, distributerima, ali i menadžerima u prehrambenoj industriji.
Negdje ujesen jedan nam je dalmatinski vinar ispričao kako je tri tjedna proveo u bolnici, neko vrijeme na kisiku. Čovjek je izgubio dvadesetak kilograma i morao se ponovo učiti normalno hodati. Tada nam se to činilo drastičnim, no kasnije smo čuli nekoliko sličnih iskaza, kao i mnogo iskaza s bitno manje dramatičnim elementima. Koronu su, primjerice, u drugom valu preboljeli svi članovi, mlađi i stariji, jedne vinarske obielji u Istri, ali bez jačih simptoma.
I dosta zagrebačkih vinara imalo je koronu; neki su je pokupili u kafiću, a neki na privatnim ili javnim druženjima. Skoro svi su se zarazili početkom drugog vala, kad više nitko nije shvaćao bolest dovoljno ozbiljno.
U to su vrijeme koronu dobili, opet obiteljski, i direktori jednog velikog distribucijskog lanca: obiteljski znači da su svi članovi njihovih obitelji također bili zaraženi. Baš negdje u to vrijeme, krajem studenog, covid 19 harao je i među vinarima na Pelješcu, kao i među njihovim kolegama u unutrašnjosti Istre.
Jedan nas je motovunski vinar, dok smo kušali vina u nejgovu podrumu , upozorio da nipošto ne idemo gore pokazujući na stari grad, jer tamo svi sada imaju koronu, pa smo promijenili planove i umjesto u Motovunu večerali u Rovinju.
Ni na obali, međutim, mnogi vinari nisu uspjeli izbjeći virus: jedan od najpoznatijih istarskih vinara preležao je koronu u studenom. U drugom se valu zarazio i jedan od većih zagrebačkih ugostiteljskih investitora, kojem nikako nije bilo jasno kako mu se to dogodilo jer je čovjek zaista bio vrlo oprezan; on nije imao jače simptome.
Drugi je val poslao na bolovanje više poznatih menadžera u prehrambenoj industriji, osobito u tvrtkama koje nisu privatile sugestiju da se radi od kuće. Neki su ležali po tri tjedna, neki kraće.
No, u trećem su se valu zarazili i oni koji su radili od kuće, pa nam je jučer jedan ugledni marketingaš iz prehrambene industrije poslao mail u kojem piše kako desetak dana nije mogao ustati iz kreveta.
Dva tjedna ranije jedan nas je istarski uljar telefonom obavijestio da se zarazio i da, eto, moramo odgoditi sastanak, što smo s obzirom na okolnosti sa zadovoljstvom prihvatili. Zanimljivo je da se skupa s maslinarom zarazio i njegov grafički dizajner.
Mogli bi navesti još desetke primjera zaraze među ljudima koje poznajemo, a koji se bave vinima i hranom. Zašto je korona toliko masovno poharala vinsku i prehrambenu industriju? Zato što one ne mogu funkcionirati bez relativno čestih osobnih kontakata. Rad od kuće može biti efikasan do određene mjere, ali klijent u krajnjoj liniji uvijek mora probati proizvod.
Virtualne su degustacije naravno moguće. I sami vodili jednu takvu degustaciju s velikim Marjanom Simčičem. No, one su ipak iznimka.
U stvarnosti, ljudi se okupljaju, probaju i pričaju, uglavnom u zatvorenim prostorima. Uostalom, sudjelovali smo na jednom takvom tastingu prije tri tjedna, kad su brojni sommelieri i trgovci vinom dva do tri sata sjedili u zatvorenom prostoru bez ikakve distance. I danas se čudimo što se nismo zarazili. Vino i hrana su naprosto visoko kontaktan posao, podesan za širenje virusa.
Drugi bitan razlog masovnih zaraza u prehrambenoj i vinskoj industriji jest nehajan odnos prema virusu. Uz nekoliko iznimaka, gotovo svi ljudi s kojima razgovaramo ostavljaju dojam uvjerenosti da će korona baš njih zaobići. Da bi nam zatim otkazivali već dogovorene sastanke jer su, eto, dobili covid.
Jednom kad epidemija prođe, vjerojatno će se moći pažljivije analizirati rasprostranjenost virusa među pojedinim profesionalnim skupinama. U Sjedinjenim se Državama, gdje je od korone umrlo više od pola milijuna ljudi, danas prilično čvrsto barata tvrdnjom da su zaposlenici restoranske industrije obolijevali gotovo dvostruko češće od prosjeka broja zaraženih u pojedinim područjima.
U Hrvatskoj zasad takve statistike ne postoje ili barem nisu objavljene, no zanimljvo je da treći val u nekim našim regijama najviše zahvaća baš radnu populaciju a ne umirovljenike (pretpostavljamo i zato što su umirovljenici dobrim dijelom cijepljeni). Primjerice, više od 60 posto zaraženih u Primorsko goranskoj županiji pripadaju radnoj, zaposlenoj populaciji.
Kad jednom budu dostupne i statistike o broju zaraženih među specifičnim profesionalnim grupama, vidjet ćemo koliko su uistinu točni dojmovi o natprosječnom širenju virusa u prehrambenoj i vinskoj industriji.
