Unatrag dvije godine Zagreb je postao regionalno središte azijskih kuhinja. Tako barem kaže statistika. U Zagrebu trenutno radi više od trideset azijskih restorana različitih formata i različitih geografskih oznaka. Oni se protežu doslovno kroz cijeli grad; od fast foodova u shopping centrima na rubovima Zagreba, preko industrijske zone (kineska zalogajnica Kunlun na Žitnjaku) do brojnih gradskih kvartova i strogog centra.
Najbrojniji su sushi restorani i sushi shopovi, koji se žanrovski protežu od fine dininga poput Tekke, preko gastrotainmenta poput Timea, Franko’s Streeta i Khale, do niza sushi dućana od kojih su neki zaista grozni.
Tu su zatim brojni kineski restorani, od kojih, nažalost, ni jedan nije regionalno orijentiran, pa ponešto indijskih koji su se koncentrirali u Tkalčićevoj, pa sve više sreeet food lokala, od izvrsnih Soi Fusiona i Khaos Thaia do najnovijih Kaia i Kungfu Expressa.
S jedne strane, svakako nas veseli da se curry, ramen a osobito sushi popularnošću približavaju pizzi i ćevapima. S druge strane, zagrebačka je azijska kuhinja, uz ne baš mnogo iznimaka, dosadna, neautentična, prepuna MSG-a i često koristi najjeftinije dostupne proteine. Ovo zadnje ne vrijedi za ozbiljne, etablirane restorane koji koriste jadransku tunu, wagyu i škampe.
Drugi problem zagrebačkih azijskih kuhinja, na koji smo često upozoravali, jest njihova geografska uniformiranost. Zagreb i dalje nema tajlandski restoran (Kaos Thai je ipak tek kiosk) ni vijetnamski restoran ni sečuanski restoran, ni malezijski restoran da nabrojimo samo najočiglednije zemljopisne rupe na zagrebačkoj azijskoj sceni. Ekspanzija azijskih restorana u Zagrebu zasad pokazuje da kvantiteta ne mora nužno prerasti u kvalitetu.
