U utorak ujutro svratili smo na doručak u Dežman bar u tuškanačkom prolazu. Dežman, jedan od najatraktivnijih zagrebačkih barova, poslužuje doručak između osam ujutro i podneva, dakle sve do ručka, baš kako treba.
Jelovnik za doručak vrlo je dobro odabran. Tu su french toast, kroasani, jaja Benedict, kao i zdrava opcija: zdjela s grčkim jogurtom, svježim voćem i granolom. Naručili smo tu ultravitaminsku zdjelu koja je bila zaista svježa, teksturalno zanimljiva, prirodno slatka, jako velika i razmjerno jeftina: košta pedesetak kuna što nije mnogo s obzirom na golemu količinu zrelog voća.
I sve bi bilo super, osim nedopustivo razvodnjenog svježeg soka od naranče, da jutros na prekrasni sunčani dan, u Dežmanu nismo bili apsolutno jedini gosti koji su naručili doručak. Što nije tipično samo za Dežman, nego skoro za cijeli Zagreb.
Koliko god se mnogi ugostitelji trudili oko doručka, Zagrepčani ne žele doručkovati u restoranima. Svi restorani koji računaju na prihod od doručka, moraju se nalaziti na najprometnijim turističkim rutama, jer jedino stranci doručkuju u lokalima. Vjerojatno bi bilo zgodno provesti sociološko istraživanje o tome zašto Zagrepčani ne žele trošiti novac ns doručak vani.
Jedan od razloga sigurno je ekstenzivna ponuda pekarnica, koja svakome omogućuje da se najede već za pet kuna (dok gurmani mogu jesti u Korici za petnaest ili dvadeset kuna) što je još uvijek smiješno jeftino u usporedbi s cijenom doručka u bistroima i restoranima. Stoga nam se čini da su napori koje pojedini zagrebački ugostitelji ulažu u razvoj kulture doručka, uglavnom promašeni.
