U našoj omiljenoj pivnici/roštiljarni Budweiser u Heinzelovoj ulici, dvaput u zadnjih sedam dana naletjeli smo na gromoglasnu turbofolk glazbu. Budweiserovo se idilično dvorište oko podneva redovito trese od najgorih primjera hrvatskog turbofolka poput pjesama Maje Šuput i Jelene Rozge, što nam prilično kvari apetit, pa smo odlučili izbaciti Budweiser iz našeg itinerera za ručak.
Ne želimo biti nedemokratični. Svatko ima pravo na svoj glazbeni ukus, pa tako i ljudi koji u Budweiseru puštaju glazbu. No, restoran je javno mjesto, pa njegovi voditelji moraju paziti i na ukuse drugih ljudi. Stoga vrijedi opće pravilo da se u restoranima ne pušta radikalno diskriminativna glazba (što turbo folk svakako jest), kako ne bi iritirala određene grupe gostiju. Ovo pravilo, naravno, ne vrijedi za tematske restorane, bilo da je riječ o Hard Rock Cafeu, House of Blues ili nekom narodnjačkom klubu. Da mi vodimo bilo koji netematski restoran, nikada ondje ne bismo puštali Joy Division ili Laibach, a vjerojatno ni Blue Oyster Cult, jer bi to moglo smetati pojedinim gostima. Baš kao što nama smeta turbofolk. Pitanje restoranske glazbe iznimno je osjetljivo: ona mora pridonositi atmosferi, i ne smije nikoga tjerati iz restorana. Riječ je o ozbijlno važnom aspektu restoranske ponude čega u Budweiseru, kao ni na mnogim drugim mjestima, još nisu svjesni. Što je zaista šteta.
