Okej, danas već svi koji se razumiju u hranu vrlo dobro znaju da ljuti Tatari nisu stavljali govedinu pod sedla svojih konja i zatim ono što je od te govedine nastalo razmazivali na vruće pogače i pojačavali raznim začinima. Međutim, postoje stanoviti kulturološko-tradicijski razlozi zbog kojih dio Zapada i danas tartar biftek/steak americaine, zove tatarskim biftekom. Tatarskim, kao pridjev, a ne tatarom.
Na današnjem Vinodolovu meniju vidjeli smo dva jela gdje se ta oznaka koristi kao imenica, a ne kao pridjev. Dakle, na tjednoj karti imamo tatar od jadranske tune, i juneći tatar. Ne tatarski od jadranske tune, ni juneći tatarski, nego baš tatar. Prvo, i da je napisano tatarski, bilo bi sadržajno pogrešno, ali u skladu s određenim njemačko-austrijsko zagrebačkim gastronomskim tradicijama.
Drugo, što bi pobogu, trebao biti tatar od tune, gledamo li na porijeklo riječi? Lik mongolskog ratnika iz 13. stoljeća rekonstruiran od komadića ručno sjeckane tune? Tatarski je, kao pridjev, ponovimo još jednom, neispravan, ali barem razumljiv u svojoj tradicijskoj neispravnosti.
Ispravno je reći tartar biftek, tartar od tune, tartar od cikle ili od bilo čega drugog . Međutim, tatar, kao imenica, naprosto je nevjerojatan: zaista ne razumijemo kako se to dogodilo i zašto netko u Vinodolu malo pažljivije ne pregledava menije.
Vinodol je naš omiljeni restoran. Ni jedan se restoran češće ne spominje na Kultu Plave Kamenice, jer ondje jedemo prosječno dvaput tjedno i uglavnom smo sretni i zadovoljni hranom, servisom, vinima i cijenama.
Uostalom, tartar (ne tatar) od tune chefa Cristiana Godinića uvjerljivo je najbolji u Zagrebu, mnogo ukusniji nego u bilo kojem ribljem ili fusion restoranu. Tim više nam je nejasno zašto se Vinodolovi tartari zovu tatari. Sasvim sigurno znamo da nije riječ o slučajno pogrešnom pisanju, jer Vinodol već godinama na raznim svojim jelovnicima koristi riječ tatar.
